Kako saznaju “Večernje novosti”, ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović, čelnici opštine Obrenovac i Skupštine grada Beograda voljni su da podrže postavljanje monumenta nekada najbližeg Titovog saradnika.
Oko Rankovića se poslije smjene na čuvenom Brionskom plenumu 1966. pa sve do danas ispredaju intrigantne priče, sa vrijednosnim “začinima” o njegovoj stvarnoj ulozi u novijoj istoriji Srbije.
Stefanović kaže da je Ranković zapamćen prije svega kao neko ko se snažno borio za svoju državu.
“Bez obzira na sve kontroverze vezane za njegov život, možemo da kažemo da je pomogao da tadašnja Jugoslavija i Srbija budu bezbjednije i snažnije. Zato podržavam podizanje spomenika kojim će se odati počast njegovim zaslugama za naš narod”, rekao je Stefanović.
Istoričar i saradnik Instituta za savremenu istoriju, Bojan Dimitrijević kaže da postoje razlozi i za podizanje spomenika i protiv njega.
“Optužbe protiv njega jesu bile zasnovane na nepostojećim dokazima i to ga na neki način svrstava na pozitivnu stranu istorije. Ipak, teško je zauzeti stav o odavanju počasti takvoj istorijskoj ličnosti”, ocijenio je Dimitrijević.
Istoričar Predrag Marković nema dileme. On smatra da se Ranković pogrešno doživljava kao borac za Srbe.
“On je bio Jugosloven i odani Titov saradnik. Jeste smijenjen zbog lažnih optužbi, ali nije ni hapšen ni ražalovan. Za razliku od stotina hiljada ljudi koje su njegove službe ostavile bez glave, imovine ili časti”, kzao je Marković.
Kao navode “Večernje novosti”, potomci i članovi Rankovićeve porodice nijesu željeli da komentarišu ovu inicijativu.
Ranković je do čuvenog Brionskog plenuma 1966. bio jedan od najmoćnijih ljudi u državi, Titov kum, šef svih obavještajnih službi i potpredsjednik SFRJ-a. “Pao” je zbog fabrikovanih optužbi da je organizovao prisluškivanje Broza.
Obračun je kasnije povezivan sa Rankovićevim navodnim nacionalizmom. Neki u tome vide i početak raspada SFRJ, jer su dvije godine poslije Brionskog plenuma prvi put organizovane separatističke demonstracije Albanaca na Kosovu.
Vijest da bi u centru sela Draževac mogao da bude postavljen spomenik Aleksandru Rankoviću, mještani pozdravljaju.
Gotovo uglas žitelji ovog mjesta kod Obrenovca govore da je Leka to zaslužio.
“I to što je najmanje za svoje selo učinio baš i govori o njegovom poštenju. Svi drugi oko nas dobili su nešto, a da se ne bi govorilo kako je preko veze njegovo selo “procvetalo”, i do danas je najlošiji put ostao nama”, kažu Draževčani.
Kuća u kojoj se rodio Leka Ranković izgrađena prije vijek i po, smještena na putu ka Vraniću, srušena je pedesetih godina i na njenom mjestu podignuta je ista takva mala jednospratnica.
“Kada je Tito jednom došao i vidio trošni Lekin kućerak, naredio je da mu se sagradi vila. Leka je, međutim, zapovijedio da se za 24 časa odnese sva građa odatle i u centru sagradi Dom zdravlja. Tako je na mjestu njegove stare razrušene, sagrađena identična, jednako mala kuća, a naše selo dobilo je ambulantu”, priča mještanin Radiša Pavlović, a ovu priču znaju gotovo svi Draževčani.
Ključeve od kuće Rankovića ima komšija i rođak Radovan Ranković. Ponekad je otvori da provjetri, a dolazi povremeno i mlađi Lekin sin Slobodan.
Osamdesetih godina kuća je obnovljena, ali je na fasadi prikucana spomen-tabla sa datumom – 7. 7. 1946. godine, koja svjedoči da se “u ovoj kući rodio narodni heroj Aleksandar Leka Ranković…”.
