Našeg glumca Boru Stjepanovića, koji je i reditelj, autor više stotina filmskih, televizijskih i pozorišnih kreacija i bivši dekan i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, ekipa portala Klix.ba pronašla je u Mostaru gdje priprema novu predstavu.
Boro se u razgovoru za ovaj bosansko-hercegovački portal prisjetio nekih dobrih, a i nekih loših vremena.
Kaže da su podjele najveći svjetski problem koji nije zaobišao ni Crnu Goru.
“Situacija je otpilike ista, i ovdje su sukobi, ali su i tamo. Crna Gora je raspolućena, ali raspolućena je i Amerika pa šta joj fali? Raspolućene su i druge zemlje, Francuska, Engleska, još se ne zna ko je u većem broju, ovi koji su za Bregzit ili ovi koji nijesu. To je u nekoliko glasova, ali postoji sistem koji je iznad tih podjela. Kod nas se na podjelama sve iscrpljuje”, smatra on.
Boro navodi da je sve najbolje što je u životu uradio ispalo mimo očekivanja.
“Kad me pitate o iskustvu, prvo da vam kažem da ima jedan, danas bi se reklo tvit a on glasi “Sve najbolje stvari u životu napravljene su uprkos iskustvu”,. Tako da od mene i sličnih iskusnih ne treba više mnogo očekivati, već treba očekivati od onih koji hoće dalje, koji hoće nešto novo, koji imaju energije, a to naše iskustvo često može biti kontraproduktivno. A to da vi danas u glumcima ne vidite ono što možete vidjeti u starim, to je nažalost logično za očekivati. Gluma se unižava iz dana u dan, nema ni tako ozbiljnih predstava, ni ozbiljnih ansambala. Mnogo brže se radi. Glumci su masovno dobijali otkaze ili nijesu zapošljavani u poslednjih 20 ili 30 godina, ne rade kontinuirano, nema ekipa koje brinu o njima kao što su nekad brinule”, ocjenjuje Stjepanović.
Što se tiče situacije nakon rata u bivšoj Jugoslaviji, o kojoj ovaj glumac često diskutuje, kaže da se “u kući obješenog ne priča o konopcu”.
“Mislim da su nekadašnja Bosna i ona Jugoslavija obješene, zaklane, ubijene. Nepristojno je pričati o tome i što se mene tiče nepotrebno. Toliko sam pričao, ništa pomoglo nije, stvari su svakim danom sve gore. Postoji taj jedan psihološki momenat, dotuklo nas je to što se desilo, ubilo nas je prosto. Moja supruga i ja više ne vjerujemo ljudima. Mi smo izbjegli iz Sarajeva i došli u Beograd, tamo su bili njeni. Da su njeni bili u Zagrebu, mi bismo išli u Zagreb ili da su bili u Prištini, išli bismo u Prištinu. To neme nikakve veze ni sa Srbima, ni sa Hrvatima. To ljudi brkaju, ide se svojima, ali svojoj porodici, a ne nekoj umišljenoj zajednici. Onda smo jedno drugom priznali da smo izgubili povjerenje u ljude i da smo, srećući tu gomilu ljudi na beogradskim ulicama, samo razmišljali da li bi me ovaj gađao granatom, da li bi me ovaj zaklao. Na čovjeku se ne vidi koliko je zao. Ovdje se ne radi ni o srpstvu u Banjaluci, ni o hrvatstvu u Mostaru, ni o bošnjaštvu u Sarajevu. Radi se isključivo o interesu jedne kaste koja se dograbila mogućnosti da se obogati”, smatra Stjepanović.
Prema njegovim riječima, u ratu prvo strada priroda, pa ljudski karakter.
“Ljudski karakteri su stradali i to je nepopravljivo, jer to nije borba protiv fašizma, to je bratoubilački rat. To je brat brata ubijao, komšija komšiju, rođak rođaka, jer mi smo svi tada bili rođaci. Ja sam tada imao rođaka i ovih i onih, i petih i desetih, to su sve moji. Rat ubije ljude u pojam. Lažu, jer nam poturaju kukavičje jaje. Nije to agresija, nije to bio građanski rat. Da su se građani pitali, rata nikad ne bi bilo. Pitale su se nacije i konfesije, to je bio međunacionalni i međukonfesionalni rat. Oni su odgovorni, nacije i vjeroispovesti, a ne građani, jer ja sam građanin. Ja nikad na drugog građanina ne bih udario, ali vjera na vjeru i nacija na naciju hoće”, tvrdi Stjepanović.
Na pitanje kako danas gleda na društveni angažman proslavljenog reditelja Emira Kusturice, Stjepanović kaže da on “ne može napraviti tu dijagnozu, već samo psihijatar ako je pošten”.
“Pod uslovom da taj psihijatar ne bude Karadžić. To je za psihijatra, dalje nemam ništa da dodam. Strašno, neki dan ga gledam, slušam kako petlja o vjeri i o Bogu, o slavljenju Božića. To su besmislice, to su budalaštine. Kako je Bog najveća ideja koju je čovek smislio i zato on mora verovati u tu ideju. Pa zašto onda vjeruješ u pravoslavlje? To je samo jedan rep u dlaci, dlaka za dlaku, što kaže narod. Šta znači krstiti se ovako ili onako, slaviti Svetog Savu ili ne znam koga. To je prepisano, kao što je Stari zavjet ili Knjiga postanja prepisana od Sumera, Babilonaca. Zašto bih ja sada vjerovao u to?! Isto kao da ja sada vjerujem da na nebu postoji neki Hamlet koji je Bog osvete. To je literatura, to je mašta, to je budalaština. Ja ne kažem da to nije velika istina i velika ideja, jeste, da postoji nešto iznad nas, u nama svima, što nas je stvorilo, ali to nipošto nije ovaj Bog. Taj čovek sa sijedom bradom koji sjedi na oblaku i ispija kafu, kako gledamo u reklami, a pored njega Sveti Petar s ključevima o pojasu, dajte molim vas. Sad on pokušava da opravda sebe pored Badnjaka i nekog založenog kamina, da opravda svoje bogatstvo koje je stekao pričajući o socijalnoj pravdi i jednakosti”, zaključio je Stjepanović.