Superheroji postoje, tu su među nama. A svaki put kada napravite nešto veliko sjetite se da postoji i neko ko sve to radi sa mnogo više odricanja, u težim uslovima i sa nestvarnom voljom!
E to su ti pravi superheroji oni koji nam svakog dana šalju najbolje moguće sportske i životne lekcije. Jedan od njih je i Ilija Tadić, momak koji nema lijevu ruku, ali momak vedrog duha čije srce je veliko kao more pored kojeg odrastao, dječak koji je sa svega 16 godina bio dio najveće sportske smotre u Rio de Žaneiru, a koji sada ima najveći cilj da svojoj zemlji donese istorijsku medalju sa Paraolimijskih igara.
Najbolji mladi paraolimpijac Crne Gore za praznično izdanje Dnevnih novina govorio je o svojim počecima, karijeri, idolima, impresijama sa Igara, ali i o velikom cilju koji je postavio sebi.
■ BIO MI JE DOVOLJAN SAMO BAZEN
Mladog Budvanina pitali smo kako je sve počelo i kako se odlučio baš za plivanje…
“Kada sam imao devet godina u Budvi se otvorio novi bazen, pa je tada mnogo djece iz mog društva počelo da trenira plivanje ili vaterpolo, pa sam tako i ja krenuo”, prisjetio se Tadić.
Koliko je bilo teško ili, u prevodu, kakve uslove imaju paraolimpijci u Crnoj Gori?
“Meni nije trebalo mnogo – bazen i neko sa kime ću da plivam”, skroman je Tadić. “A pošto mi bazen nije bio problem, iskreno bilo mi je teže da nađem nekoga ko će da trenira pored mene”.
Naš sagovornik je objasnio i zašto je tako…
“Jednostavno, plivanje kod nas nije masovno koliko vaterpolo. Obično svi kada nauče da plivaju pređu na vaterpolo i više nemate sa kim da plivate svaki dan, jer taj sport svakog dana iziskuje najmanje po četiri sata treninga i onda nije baš lako kada ste sami. Lakše je kada bi neko sa vama podijelio muku”, našalio se Tadić.
■ METAK IZ BALTIMORA I RIO
Dok je polako rastao u bazenu Ilija je bio oduševljen jednim drugim plivačem otkrio nam je ko je to kada smo ga pitali da li je imao idola u svom sportu…
“Pa recimo Majki Felps, jer ono što je on radio djelovalo je zaista fascinantno. Iskreno, ne gledam nikoga kao idola, ali sve što je uradio taj plivač je za maksimalno poštovanje”, jasan je Tadić.
Čuveni “metak iz Baltimora” je u Rio de Žaneiru 2016. svojom 28. medaljom sa Olimpijskih igara završio veliku karijeru, a Ilija je na istom mjestu počeo svoju paraolimpijsku…
“Samo tri mjeseca prije Rija prvi put u karijeri sam nastupio na nekon velikom takmičenju, bilo je to u Portugalu na Evropskom prvenstvu, a onda odmah i najveća moguća scena i Paraolimpijske igre sa svega 16 godina. Očekivano, tamo sam nastupio neiskusan”, prisjetio se Tadić.
Ono što je doživio na najvećoj sportskoj smotri se ne zaboravlja…
“Sve je ostavilo na mene nevjerovatan utisak, posebno olimpijsko selo, jer je fascinantno kako izgleda, koliko ljudi prolazi kroz njega i kako sve vrijeme vlada velika euforija. Zaista, teško je sve opisati riječima dok se ne doživi”.
■ PREKRETNICA ĆE BITI 2020.
I dok se mnogi sportisti, posebno u Crnoj Gori, “kriju” iza svojih izjava, na neki način prave i alibi za eventualan neuspjeh, Ilija Tadić je potpuna suprotnost. Mladi plivač iz Budve j e sebi postavio jasan cilj i to onaj najveći.
“Mislim da će Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. biti prekretnica u mojoj karijeri, a moj glavni cilj u nastavku biće da probam da osvojim medalju na njima”, jasan je Tadić.
A zašto prekretnica?
“Sljedeće godine planiram da pređem na koledž u Sjedinjene Američke Države, a kada budem na posljednjoj godini poklopiće se da idem na Paraolimpijske igre i nekako bih želio da sve to uokvirim završim fakultet, osvojim medalju i onda da vidim da li mi se isplati da se bavim plivanjem i do 2024. ili možda da već tada prekinem karijeru’;istakao je nevjerovatni momak iz Budve.
Zanimljivu avanturu imao je Ilija Tadić u drugom dijelu 2017. Zbog razornog zemljotresa u Meksiko Sitiju Svjetsko prvenstvo, koje je trebalo da se održi u septembru, odloženo je za novembar. Ilija je nastupio tamo (izborio finala na 50 i 100m slobodnim stilom), a pitali smo i kako je izgledao ovaj veliki grad samo dva mjeseca nakon zemljotresa.
“Iskreno, nakon svega dva mjeseca tamo se uopšte nisu vidjeli tragovi zemljotresa. Čak smo posjetili i određene katedrale koje su Španci sagradili prije parvjekova i ništa im ne fali, jednostavno ni nakon toliko godina zemljotres im ništa nije mogao”, ispričao je Tadić.
samo naprijed mali. svaku sreću želim
Zašto sport ne može ostati ono što treba da bude? Medalje nisu cilj, nego usputni događaj!