Prije početka Drugog svjetskog rata u Mađarskoj je živjelo oko 700.000 Jevreja. U trenutku kada je Valenberg došao u Budimpeštu, u julu 1944. godine, ostalo ih je nešto više od 230.000.
Većina je živjela upravo u glavnom mađarskom gradu, a autor Konačnog rješenja jevrejskog pitanja, Adolf Ajhman, smislio je način da se “riješi” svih preživjelih mađarskih Jevreja.
“Tehnički detalji oduzeće mi nekoliko dana”, napisao je u jednom izvještaju Ajhman.
Njegov plan, međutim, poremetio je upravo Valenberg.
Rođen je 1912. godine, tri mjeseca nakon što je njegov otac tragično preminuo. Nakon što je završio srednju školu, otišao je na godinu dana u Pariz, a nakon toga završio petogodišnje studije arhitekture na Univerzitetu u Mičigenu.
Njegov djed zaključio je da bi bilo najbolje da se Raul bavi bankarstvom, pa mu je našao posao u švedskoj kompaniji koja je radila u Južnoj Africi.
Na sljedećem radnom mjestu, u Palestini, mladi Raul je upoznao mnogo Jevreja koji su krajem tridesetih godina pobjegli iz Njemačke, a više o nacističkim progonima saznao je od kolege Kolomana Lauera, Jevreja koji je pobjegao iz Mađarske. S njim je radio osam mjeseci i u to vrijeme vrlo dobro se upoznao sa jevrejskom zajednicom i njihovim problemima.
Nakon početka rata, Valenberg se kao švedski katolik slobodno kretao Evropom, pa i nacistički okupiranim područjima. Kako je često putovao primjećivao je sve ekscentričnosti nacističke birokratije.
Prema riječima njegove prijateljie Viveke Lindfors, Raul je bio izuzetno pogođen sudbinom evropskih Jevreja, o čemu joj je često pričao.
U isto vrijeme, u SAD je osnovana Uprava za ratne izbjeglice, i to sa ciljem spasavanja Jevreja i drugih žrtava nacista u Evropi.
U proljeće 1944. godine jedan od primarnih ciljeva bilo je spasavanje 700.000 Jevreja iz Budimpešte. U neutralnu Švedsku došli su kako bi našli nekoga ko bi dobrovoljno otišao u ambasadu te zemlje u Mađarskoj.
Operacija se obavljala pod pokroviteljstvom švedske vlade, a finansirali su je Amerikanci. Osobu koja će obaviti taj opasan zadatak izabralo je nekoliko uglednih švedskih Jevreja, među kojima je bio i Koloman Lauer, Valenbergov prijatelj.
Valenbergova najveća mana bila je ta što mu je bilo samo 30 godina, pa su smatrali da je neiskusan, ali je ipak izabran.
Švedska vlada je već znala na koji način će pomagati Jevrejima u Budimpešti.
Naime, kada su nacisti počeli da odvode ljude, većini je bilo jasno da se nikada neće vratiti. Zato su od ambasada neutralnih zemalja, kao što je Švedska, tražili posebne propusnice kako bi izbjegli tragičnu sudbinu.
Švedska je takve propusnice na početku izdavala samo stanovnicima koji su imali posebne veze sa Švedskom. Zahvaljujući tim dokumentima, Jevreji nijesu morali da nose “degradirajuću” žutu Davidovu zvijezdu na odjeći.
Nakon što je prihvatio zadatak, Valenberg je odmah poslao dopis ministru spoljašnjih poslova, u kojem je tražio da ga oslobode diplomatskih protokola. Taj dopis diplomatama je bio šokanatan, ali to je upravo bio način na koji je Valenberg delovao.
Iako su svi zaposleni isprva bili zatečeni takvim načinom rada, ubrzo su shvatili da je i te kako uspješan pa su i sami počeli da ga primjenjuju.
Neiskusan u diplomatiji, ništa mu nije bilo strano, od davanja mita do iznude. Prvi zadatak koji je dobio bilo je osmišljavanje izgleda propusnica. Valenberg je već ranije primijetio da su i nacističke i mađarske birokrate slabe na šarene detalje i simbole. Zato je dizajnirao plavo-žuta dokumenta na kojima se na sredini nalazio velik grb tri krune Švedske.
Propusnice su izrađene tako da su izazivale poštovanje Njemaca, i to je Valenbergu bilo najvažnije.
U početku je od mađarske vlade dobio dozvolu da izradi samo 1.500 takvih posebnih propusnica. Ubrzo je uspio da izdejstvuje da ih napravi još hiljadu. Praznim prijetnjama i raznim obećanjima isposlovao je da mu vlasti odobre još 4500 propusnica.
U stvarnosti, izdavao je i do tri puta više dokumenata nego što mu je bilo dozvoljeno. Naime, u izradi propusnica zaposlio je i same Jevreje, nekoliko stotina njih. S obzirom na to da su radili za ambasadu neutralne države, nijesu morali da nose Davidovu zvijezdu. U tom trenutku sve je išlo u korist Valenberga.
Mađarski predsjednik smijenio je pronacističkog premijera i stvari su počele da se poboljšavaju za sve mađarske Jevreje. Optimizam je obuzeo i Valenberga, koji je vjerovao da će njegova kancelarija uskoro postati nepotrebna i da će se uskoro vratiti u Švedsku. Međutim, stvari još nijesu bile gotove.
Vrlo brzo nacisti su prodrli u Mađarsku i postavili pronacističku vlast, ali Valenberg je nastavio da se bori. Počeo je da otvara tzv. švedske kuće, u kojima su se krili Jevreji. Ispred svake od trideset sagrađenih kuća stajala je velika švedska zastava.
Uskoro je samo u tim kućama bilo više od 15.000 ljudi. Abmasade drugih neutralnih zemalja uskoro su slijedile švedski primjer, pa su i same počele da izdaju privremene propusnice.
Međutim, situacija je vremenom postajala sve “zategnutija”. Vlada je htela da ukine sve privremene propusnice i sličnu dokumentaciju, a to je Valenberg spriječio tako što se sprijateljio sa suprugom ministra spoljašnjih poslova.
Baronica Elizabeta Kemeni nagovorila je supruga da ne dira ambasade, pa je Valenberg nastavio da dijeli spasonosna dokumenta.
Kada su nacisti počeli da deportuju Jevreje u vozovima, Valenberg se penjao na vagone i bacao propusnice ljudima u vozu.
Njemačkim vojnicima naređeno je da pucaju na njega, ali su bili toliko impresionirani njegovom hrabrošću da su namerno pucali previsoko kako ga ne bi pogodili.
Januara 1945. godine Valenberg je očajnički tražio odgovorne osobe koje bi mogle da mu pomognu, ali tada su Sovjeti ušli u Budimpeštu. U tom trenutku u gradu je bilo samo 120.000 Jevreja. Prema procjenama Valenbergovih saradnika, on je spasio oko stotinu hiljada ljudi.
Dočekao je sovjetske trupe 17. januara ispred jedne od švedskih kuća i tražio da ga odvedu u središte sovjetske vojske u Debrecenu.
Pozdravio se s kolegama i obavijestio ih da će se vratiti za osam dana. Više ga nijesu videli i niko ne zna šta se dalje s njim dogodilo.
Naime, Sovjeti su službeno objavili da je preminuo od srčanog udara 1947. godine u zatočeništvu u Moskvi.
Pretpostavlja se da su Sovjeti mislili da je Valenberg američki špijun, pa su ga uhapsili. U svakom slučaju, njegovo telo nikada nije pronađeno i do danas se ne zna gde je sahranjen.
