Klimatska kriza je ovog ljeta u Francuskoj izašla iz okvira dugoročnih upozorenja i postala dio svakodnevnog života, ali politički odgovor za sada ne prati tu promjenu. Dok se približavaju predsjednički izbori 2027., pitanje više nije samo kako smanjiti emisije, već i kako klimatsku politiku uklopiti u borbu za birače kojima su troškovi života, energija i ekonomska sigurnost među ključnim prioritetima.
Masovni požari u Žirondi, Landu i Varu, uzastopni toplotni talasi širom zemlje, nešto je što je obilježilo ovo ljeto u Francuskoj. Takođe, teška suša ozbiljno i uveliko pogađa poljoprivredu.
Nema sumnje da je toplotni talas duboko zašao u svakodnevicu Francuza, a prema pisanju svjetskih medija, samo nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora očekuje se da će i pitanja životne sredine zauzeti značajno mjesto u političkoj debati. Istorijski zagovarana od strane ljevice, tema je postala neizbježna, ukazujući na to da političari moraju da se pokrenu.
To je utoliko značajnije što klimatska kriza više nije tema koja se može posmatrati isključivo kroz buduće scenarije. Naprotiv, njene posljedice već se mjere ljudskim životima, ekonomskim gubicima i pritiskom na poljoprivredu i infrastrukturu.
Prema podacima koje je objavio Gardijan, najmanje 35.000 dodatnih smrti povezano je sa četiri uzastopna toplotna talasa ovog ljeta u Evropi, pri čemu podaci još nijesu kompletni. U Francuskoj je do kraja jula procijenjeno oko 7.300 dodatnih smrti, a konačan broj mogao bi biti veći kada budu dostupni podaci za avgust.
Istovremeno, požari su ovogodišnju klimatsku krizu učinili vidljivom i na satelitskim mapama.
Više od 600.000 hektara već je izgorjelo širom Evropske unije, a Francuska je među zemljama u kojima su oboreni rekordi za ovaj dio godine. Prema analizama koje takođe prenosi Gardijan, čak i u povoljnijem scenariju klimatskih promjena površina zahvaćena požarima u Evropi mogla bi da nastavi da raste.
Danas, „s obzirom na kašnjenja i ozbiljnost situacije, Francuska više nema izbora: mora se prilagoditi, i to brzo“, upozorava Mreža za klimatsku akciju (Réseau Action Climat), koja dovodi u pitanje nedavne vlade, rekavši da „nijesu preduzele neophodne mjere da prilagode zemlju efektima klimatskih promjena“.
Ipak, upozorenja se čuju već nekoliko godina. Još 2013., IPCC (Međuvladin panel za klimatske promjene) izjavio je da je „zagrijavanje klimatskog sistema nedvosmisleno i da su, od 1950-ih, mnoge od primijećenih promjena bez presedana tokom decenija do milenijuma“.
„Godine od 1983. do 2012. su vjerovatno najtopliji 30-godišnji period koji je sjeverna hemisfera doživjela u najmanje 1.400 godina“, takođe se navodi u izvještaju.
Uprkos tome, klima se u predizbornim kampanjama teško probija među pitanja koja neposredno određuju političke prioritete. Razlog nije nužno u tome što birači ne smatraju klimatske promjene važnim. Naprotiv, nakon ovog ljeta klimatska pitanja u Francuskoj dodatno dobijaju na značaju. Problem nastaje kada se sa opšte saglasnosti o postojanju klimatske krize pređe na pitanje šta konkretno treba uraditi, i ko će te mjere platiti.
Da li su francuski političari van toka?
Tu se otvara jedna od ključnih političkih dilema francuskih izbora – mjere potrebne za smanjenje emisija podrazumijevaju promjene u energetici, saobraćaju, stanovanju, industriji i poljoprivredi. One mogu zahtijevati velika javna ulaganja, promjene životnih navika i dodatne troškove za građane ili privredu.
Takav odnos prema klimi nije karakterističan samo za Francusku. Gardijan ukazuje na širi evropski obrazac: iako su ovogodišnje ekstremne temperature, požari i posljedice po zdravlje dodatno povećali pritisak javnosti, politički lideri širom kontinenta uglavnom nijesu klimatsku krizu postavili u središte predstojećih izbora.
Jedno od objašnjenja jeste strah od političke cijene ambicioznih mjera, posebno u društvima u kojima su troškovi života i ekonomska sigurnost među najvažnijim brigama birača.
Francuska se, međutim, nalazi u specifičnoj političkoj situaciji. Predsjednički izbori 2027. odvijaće se u zemlji čiji je politički sistem posljednjih godina dodatno fragmentisan, dok se tradicionalna podjela između ljevice i desnice promijenila.
Kandidatura Rafaela Gliksmana predstavlja jedan od pokušaja da se dio umjerene ljevice objedini oko proevropskog programa, a ekologija je u njegovoj platformi jedan od važnijih elemenata, piše Rojters.
Sa druge strane, u anketi objavljenoj 24. avgusta, Ipsos je otkrio da je 64 odsto Francuza osjećalo “anksioznost ili strah” za zdravlje svojih voljenih i 48 odsto za sopstveno zdravlje tokom ljeta 2026.
Institut za anketiranje takođe izvještava da Francuzi „prije svega očekuju rješenja od javnih vlasti“: 79 odsto ispitanika želi vladine mjere kako bi se pomoglo stanovništvu da se nosi sa toplotnim talasima. Takođe, studija Francuske agencije za upravljanje životnom sredinom i energijom (Ademe), objavljena prošle godine, pokazala je da je 6,3 miliona Francuza umjereno ekološki anksiozno.
„Smatra se da je 2,1 milion veoma ekološki anksiozno, sa intenzivnim, hroničnim simptomima i 420.000 njih ima mentalno zdravlje koje je zaista ugroženo“, ističe se u studiji.
Problem je, kako se dalje navodi, što ih politički lideri ne čuju nužno.
„Većina stranaka i predsjedničkih kandidata izgleda da nijesu upoznati sa stvarnošću svakodnevnog života Francuza koji su teško pogođeni“ ovim događajima, kaže An Bringolt, programska direktorka Mreže za klimatsku akciju, u razgovoru za Euronews.
„Suočeni sa neviđenim izazovom za čovječanstvo i biodiverzitet, sa mnogim smrtnim slučajevima izazvanim toplotnim talasima, ekonomskim gubicima, posebno za poljoprivrednike, kućama uništenim šumskim požarima i isušenom prirodom, politički odgovor djeluje veoma stidljivo i nimalo nije u skladu sa onim što Francuzi očekuju ili sa njihovom percepcijom konkretnih uticaja klimatskih promjena“, dodaje ona.
Govoreći u emisiji Frans Inter, Žan-Mark Jankovisi, osnivač i predsjednik istraživačkog centra za klimatsku tranziciju „Projekat Šift“, bio je još oštriji, tvrdeći da je politička klasa „u obliku poricanja“ klimatskih promjena.
Generalna sekretarka udruženja KvotaKlimat Političari Eva Morel takođe u razgovoru za Euronews navodi da političari ne shvataju osnovne uzroke katastrofa izazvanih klimatskim promjenama.
„Imamo osjećaj da su izbori trenuci kada se ekologija zaista bori da pronađe put. U stvari, oni sami nijesu podstaknuti da razumiju problem i daju ambiciozne predloge o njemu, jer je medijski prijem njihovih izjava o toj temi generalno prilično povoljan“, navodi.
Morel takođe navodi da je glavni problem u tome što se o prirodnim katastrofama govori onda kada se one dese.
„Prije svega, ne možemo se nadati konstruktivnoj debati o toj temi ako, kada se dogode klimatske katastrofe, govorimo samo o tome šta se dešava i ne pokušavamo da razumijemo osnovne faktore – i uzroke i strukturna rješenja koja bi nam omogućila da se njima pozabavimo“, naglašava Morel.
Ona navodi događaje iz ljeta 2026., koji su pokrenuli diskusije usmjerene „uglavnom na zapažanja, a ne nužno na objašnjenja“.
„Tako smo, na primjer, više govorili o klimi, što je bilo gotovo neizbježno. Međutim, manje smo govorili o fosilnoj energiji. Odatle, ne možemo zaista očekivati da će predlozi različitih kandidata biti ubjedljivi kada je u pitanju rješavanje korijena problema“, objašnjava.
Šta francuske političke stranke govore o ekologiji?
Za Evu Morel, ova situacija se objašnjava posebno time koliko je teško, u „političkom sistemu koji nagrađuje demagogiju, tražiti od kandidata da se suoče sa krizom koja duboko destabilizuje način života građana, a da ipak smisle poželjan projekat“.
Na desnici, klimatska pitanja se bore da se probiju naspram tradicionalno popularnih tema poput imigracije ili zakona.
„Čak i samo po pitanju adaptacije, desnica kao politička porodica i dalje smatra da to nije političko pitanje“, kaže.
U svom manifestu, bivši premijer koristi riječ „ekologija“ samo jednom.
„Vjerujemo da ova ambicija zahtijeva uvođenje efikasne politike za dekarbonizaciju naše ekonomije, očuvanje biodiverziteta i povećanje investicija u izvrsnost francuskog energetskog i poljoprivrednog sektora“, piše on, bez navođenja dodatnih detalja.
Za njegovog rivala u centrističkom bloku, Gabrijela Atala, ekologija za sada izgleda više uokvirena u smislu konkurentnosti i inovacija nego ograničenja. Kandidat Renesanse zagovara energetski miks koji kombinuje nuklearne i obnovljive izvore energije i želi da klimatsku tranziciju pretvori u pokretač investicija i rasta.
Početkom avgusta, Atal je takođe rekao da odbija da prepusti krizu sa vodom „ljevici i krajnjoj ljevici oko Žan-Lika Melanšona“, obećavajući da će stvoriti „ministarstvo za vodu“ ako bude izabran.
Što se tiče ljevice, „izborni oportunizam, u kontekstu konkurencije za dobijanje zelenih glasova, izgleda da igra značajnu ulogu“, nastavlja An Brengo. Ova konkurencija je još jača jer se ekolozi bore da djeluju ujedinjeno i da nametnu svoju liniju uoči 2027. godine, dok kandidat La France insumise nastoji da zauzme ovaj prostor iznoseći predloge kao što su „eko-regioni“ ili unošenjem principa „zelene vladavine“ u Ustav, prema kojem ne uzimamo više od prirode nego što je ona u stanju da regeneriše.
„Ono što vidimo jeste da su danas ekološki programi stranaka ljevice i dalje više potkrijepljeni od onih desnice, i to je slučaj već nekoliko godina“, nastavlja Morel, prenosi Euronews.
Nacionalni skup je „čisto oportunistički“
Na drugoj strani političkog spektra, Nacionalni skup snažno odbacuje takozvane „kaznene“ ekološke politike i protivi se energiji vjetra, umjesto toga nuklearnu energiju čini stubom dekarbonizacije.
Krajnje desničarska stranka „pokušava užurbano da se obuče u zeleno zagovarajući pojednostavljena rješenja koja su jedva realna finansijski ili tehnički, kao što je široko rasprostranjena klimatizacija“, tvrdi An Bringolt.
„U stvari, oni se fokusiraju na vruća pitanja. Pošto je klima sada jedna od tih vrućih tema, oni se fokusiraju na nju. To je čisto oportunistički“, dodaje Eva Morel, koja priznaje da je Nacionalni skup povukao svoje izjave kojima dovodi u pitanje kredibilitet IPCC-a ili stvarnost globalnog zagrijavanja, čak i ako to „nije dovoljno“.
„Problem je što njihov politički softver uopšte nije integrisao pitanje životne sredine. Nemaju predloge koji nas istinski štite od posljedica, a kamoli da se bave uzrocima“, dodaje.
Ona takođe optužuje stranku koju predvodi Džordan Bardela da širi, po njenom mišljenju, obmanjujuće informacije.
„To su narativi koji su namjerno orkestrirani jer rade sa javnim mnjenjem, instrumentalizujući trenutke koji privlače veliku pažnju. Pokazalo se da je ovo strategija opstrukcije koja funkcioniše. Ona blokira sprovođenje javnih politika koje bi trebalo da budu efikasne“, objašnjava stručnjak, navodeći primjer zona sa niskom emisijom.
“A ono čega se plašimo jeste da, pored ove opstrukcije, postoji i pokušaj da se diskvalifikuju politički protivnici i zaštitnici životne sredine njihovom demonizacijom. A time odguruju rješenja od problema, iako je problem veoma vidljiv“, zaključuje Morel.