Zašto Trampovi problemi sa cijenama dizela idu naruku Moskvi?

Suočen sa rekordno visokim cijenama dizela i činjenicom da je do međuizbora ostalo manje od dva mjeseca, Donald Tramp se vratio na već poznatu poziciju u svojoj turbulentnoj i zasad neuspješnoj kampanji za okončanje rata u Ukrajini,  okrivljavajući žrtvu.

Njegov trenutak za to teško da je mogao biti gori po Ukrajinu, niti povoljniji za Rusiju, piše CNN.

“Gospodin Zelenski mora da uradi jednu stvar: mora da prestane da uništava postrojenja za proizvodnju dizela u Rusiji“, rekao je američki predsjednik novinarima u nedjelju, misleći na svog ukrajinskog kolegu Volodimira Zelenskog.

Dodao je da to nanosi štetu cijelom svijetu.

Trampov stav je u najmanju ruku nedosljedan. To dolazi manje od godinu dana nakon što su izvori rekli CNN-u da su SAD pojačale razmjenu obavještajnih podataka sa Ukrajinom kako bi joj omogućile da napada ruska energetska postrojenja, u vrijeme kada su cijene nafte bile niske.

Takođe, prošlo je jedva nedjelju dana otkako je tvrdio da će cijene goriva pasti kada se rat sa Iranom završi, a da pritom nije pomenuo rat u Ukrajini.

Prema analitičarima, netačna je i tvrdnja da bi problem sa cijenama bio riješen ukoliko bi Ukrajina prestala da napada ruske rafinerije.

Endi Lipou iz teksaške kompanije Lipow Oil Associates procjenjuje da je odluka Rusije da, kao odgovor na ukrajinske napade, zabrani izvoz dovela do toga da sa tržišta nestane oko 800.000 barela dizela dnevno. Istovremeno, zatvaranje Ormuskog moreuza uticalo je na isporuku dodatnih 1,2 miliona barela dnevno.

U najgorem slučaju, ovo predstavlja još jednu izdaju Kijeva, koji se, suočen sa kritičnim nedostatkom sistema protivvazdušne odbrane, služi jednom od malobrojnih karata koje su mu preostale – napadima na rusku vojnu mašineriju i energetske resurse koji je pokreću, na teritoriji same Rusije.

Ta izdaja je utoliko bolnija jer dolazi usred gotovo neprekidnih ruskih napada dronovima i raketama i uoči zime koju Moskva otvoreno planira da pretvori u oružje.

U ponedjeljak je Tramp na društvenoj mreži Truth Social tvrdio da su se i Rusija i Ukrajina saglasile da obustave napade na energetska postrojenja jedne druge, samo što to, zapravo, nije bilo tako.

Ono što je uslijedilo u reakciji Kremlja predstavljalo je svojevrsnu majstorsku lekciju iz manipulisanja činjenicama, jer je Moskva iz čitave situacije uspjela da izvuče svaki mogući gram propagandne koristi.

Najprije, jednostavna taktika. U komentaru koji je očigledno trebalo da umiri Trampa, portparol Kremlja Dmitrij Peskov nazvao je predlog “veoma dobrom idejom“, dodajući: „U kontaktu smo sa američkom stranom“.

Istovremeno je ponovio uobičajenu tezu kojom se Ukrajina predstavlja u negativnom svetlu: „Mi se uvijek zalažemo za mirna rješenja“.

Potom je uslijedio delikatniji manevar: kako nastaviti da se Ukrajina predstavlja kao agresor, a pritom ne odati utisak da napadi na rafinerije zapravo nisu naročito štetni po Rusiju.

„Iako bi nam takvo primirje omogućilo da u potpunosti snabdijemo domaće tržište… ono se trenutno približava punoj zasićenosti“, tvrdio je Peskov. “Problem nije u proizvodnji, već u obezbjeđivanju nesmetanog pristupa tim naftnim derivatima svjetskim tržištima”.

Time je uspio da skrene pažnju sa rafinerija na nedavni porast ukrajinskih napada na ruske tankere za prevoz nafte. Pri tome nije pomenuo ruske napade na komercijalne brodove i ukrajinske luke.

A onda je Peskov zadao i završni udarac: “Drugi neophodan korak je, naravno, ukidanje sankcija. Tek tada će svijet biti adekvatno snabdijeven ovim naftnim derivatima”.

Kremlj u ovome možda vidi priliku. SAD su ranije ove godine privremeno ublažile neke sankcije Rusiji, dok je rat sa Iranom predstavljao prijetnju po snabdijevanje naftom.

Moguće je, međutim, da je riječ i o pokušaju da se spriječi suprotan scenario. Trampova administracija je ove nedjelje uvela sankcije jednoj od najvećih ruskih banaka zbog njenih veza sa Iranom, dok se Predstavnički dom Kongresa SAD približio glasanju o sveobuhvatnom paketu sankcija protiv Rusije, čiji je koautor bio senator Lindzi Grejem, prije nego što je preminuo u julu.

Za Zelenskog sve ovo mora da djeluje kao nagli preokret. Prošlo je tek nešto više od nedjelju dana otkako su Trampovi izaslanici za spoljnu politiku, uz bljesak foto-aparata, zagrlili Zelenskog usred Kijeva tokom svoje dugo najavljivane prve posjete Ukrajini i ponudili nadu da bi diplomatski napori mogli dobiti novi zamah.

Znaci upozorenja, međutim, bili su prisutni. Oni su najpre otišli u Rusiju. Tramp je potom razgovarao telefonom sa Putinom, ali ne i sa Zelenskim. A iako je isporuka presretača za sisteme Patriot i dalje na stolu, Tramp je ove nedjelje rekao da razmatraju “manje sofisticiranu verziju“ za Kijev.

Čak i kada se zanemare Trampova očigledna lična naklonost prema Putinu i činjenične nedoslednosti u njegovoj odluci da za visoke cijene dizela okrivi Ukrajinu, vraćamo se na centralnu dilemu koja od samog početka oblikuje ovaj sukob:

Kako kazniti Rusiju, sistemski važnog proizvođača nafte, a da pritom ne kaznite i sami sebe? I da li će odlučnost da se to učini nestati čim cijene nafte porastu?