Interpol smanjio povjerenje u Srbiju

Vijest da je Interpol odbio zahtjev Srbije za raspisivanje međunarodne potjernice za šest studenata iz Novog Sada predstavlja višestruki problem za Srbiju, njenu policiju, tužilaštvo i pravosuđe u cjelini. Prije svega, narušen je ugled tih institucija na međunarodnom planu, a dovedeni su u pitanje njihova profesionalnost, integritet i nezavisnost. Izvjesno je da će biti preispitani i raniji, ali i budući zahtjevi Srbije prema Interpolu za raspisivanje međunarodnih potjernica.

S obzirom na to da je Interpol međunarodna organizacija koja okuplja kriminalističke policije država članica, može se očekivati da će i druge policijske službe ubuduće sa većom pažnjom provjeravati zahtjeve koji dolaze iz Srbije. To ukazuje na smanjeno povjerenje u zakonitost rada srpskih institucija, što može otežati dalju međunarodnu policijsku saradnju.

Nadležni organi Srbije morali su prije raspisivanja potjernice i upućivanja zahtjeva Interpolu da analiziraju član 3 Statuta Interpola, kojim je propisano da ta organizacija neće postupati po zahtjevima država članica ukoliko se oni odnose na politički, vjerski ili rasni progon.

Podsjećanja radi, prilikom hapšenja Ramuša Haradinaja i Hašima Tačija na graničnim prelazima, Interpol nije prihvatio crvenu potjernicu Srbije, smatrajući da je riječ o politički motivisanom progonu. Iako su postojale optužbe da su bili umiješani u terorističke aktivnosti, politički aspekt slučaja bio je presudan, pa su nakon policijskog zadržavanja u Mađarskoj i Sloveniji pušteni na slobodu.

Tim prije nije mogao biti prihvaćen ni zahtjev Srbije za raspisivanje potjernice za šest studenata iz Novog Sada, budući da se radilo o navodnom verbalnom deliktu studentskih aktivista i optužbama za pokušaj rušenja ustavnog poretka.

U okviru Interpola djeluje Komisija za kontrolu Interpolovih dosijea (Commission for the Control of INTERPOL Files), koju čine stručnjaci za međunarodno pravo i ljudska prava. Njihov zadatak je da svaki zahtjev država članica ocijene sa aspekta međunarodnog prava i zaštite ljudskih prava. Nakon sprovedene analize dostavljaju Generalnom sekretarijatu Interpola mišljenje o tome da li postoje uslovi za raspisivanje međunarodne potjernice. Odluke Komisije su konačne i na njih nije moguće vršiti politički uticaj.

U konkretnom slučaju zahtjeva Srbije, moguće je da se neko od advokata obratio Savjetu Evrope, koji je potom obavijestio Interpol da postoji sumnja da je riječ o politički motivisanom progonu studentskih aktivista, zbog čega je zahtjev odbijen.

Ne treba isključiti ni mogućnost da Srbija zbog postupanja svojih nadležnih organa snosi određene posljedice pred Savjetom Evrope, što svakako treba imati u vidu.

Tokom postojanja Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta raspisivane su brojne potjernice za političkim disidentima koje je Interpol odbacivao. Tada države Istočnog bloka nijesu bile članice Interpola, pa je toj organizaciji bilo lakše da odbije njihove zahtjeve. Rusija je, kao pravni sljedbenik SSSR-a, članica Interpola postala tek 1991. godine, nakon čega su joj se pridružile i Bugarska, Češka i druge države. Mađarska je članstvo stekla nešto ranije, 1989. godine.

Jugoslavija je postala članica Interpola 1956. godine, kada je usvojen Statut koji je i danas na snazi. Tada je SFRJ bila jedina država iz komunističkog bloka koja je bila članica ove organizacije i uživala visok ugled u njenom radu.

Odbijanje najnovijeg zahtjeva Srbije za raspisivanje međunarodne potjernice moglo bi imati ozbiljne posljedice po međunarodnu saradnju srpske policije, sudova i tužilaštava, ali i dodatno narušiti ugled države koji je decenijama građen.

Podsjećanja radi, bivšoj SFRJ je, zahvaljujući visokom profesionalnom ugledu, povjerena organizacija Generalne skupštine Interpola održane u oktobru 1986. godine u beogradskom Sava centru. Bio sam neposredni svjedok tih događaja, jer sam kao načelnik za suzbijanje droga u policiji Beograda bio član Organizacionog odbora i prisustvovao izboru Budimira Babovića za potpredsjednika Interpola.

Generalnoj skupštini tada su prisustvovala 142 ministra unutrašnjih poslova, što je predstavljalo potvrdu visokog nivoa bezbjednosti i međunarodnog ugleda tadašnje države.

Ugled se teško stiče, a veoma lako gubi kada se, zbog kratkoročnih političkih interesa, nanese ozbiljna šteta državnim institucijama i međunarodnom položaju zemlje.