Klasić: Jadranski susreti

Piše: Hrvoje Klasić

U najmanju ruku zvuči licemjerno insistirati na “hrvatstvu” broda koji je sagrađen na inicijativu prorežimske i projugoslovenske organizacije…

Prije tačno sto godina grupa Dalmatinaca pokrenula je akciju koja danas za posljedicu ima probleme kakve oni tada nijesu mogli ni zamisliti. Riječ je o članovima organizacije Jadranska straža, koji 1926. dolaze na ideju o gradnji školskog vojnog broda. Ideja je u potpunosti realizovana 1933., kada je pod imenom Jadran pomenuti brod iz njemačkog brodogradilišta uplovio u luku Tivat. Sve do početka Drugog svjetskog rata Jadran će biti brod Kraljevske mornarice Jugoslavije, da bi ga odmah nakon kapitulacije prisvojili najprije Italijani, a nakon 1943. i Njemci. Kraj rata brod je potpuno devastiran dočekao u Veneciji, u kojoj je „glumio“ most preko jednog kanala.

Nakon rata vraćen je socijalističkoj Jugoslaviji i postaje školski brod Jugoslovenske ratne mornarice. U tom periodu najčešće će biti usidren u splitskoj vojnoj luci Lora, ali je u trenutku raspada Jugoslavije bio na remontu u Tivtu. Tako je sve do danas. Jadran je trenutno školski brod u sastavu Mornarice Vojske Crne Gore, iako Republika Hrvatska smatra da bi trebalo da bude u sastavu Hrvatske ratne mornarice.

Crnogorci kao argument navode Sporazum o sukcesiji SFRJ, prema kojem „pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prelazi na državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ta država proglasila nezavisnost“. A u trenutku kada je Republika Hrvatska proglasila nezavisnost (25. juna, odnosno 8. oktobra 1991), Jadran je već više od godinu bio na crnogorskoj teritoriji.

Hrvati kao argument navode pokretača inicijative – organizaciju Jadranska straža sa sjedištem u Splitu, kao i „činjenicu“ da je matična luka broda Jadran do raspada Jugoslavije bio Split. Nažalost, rješavanje ovog spora nije prepušteno pravnicima, već političarima koji u obje države često proizvoljno izlaze sa veoma površnim argumentacijama. Između ostalog, zahtjev da se brod vrati u hrvatske ruke vlasti u Zagrebu posljednjih godina koriste kao sredstvo pritiska na Crnu Goru u pregovorima o pristupanju te države Evropskoj uniji.

U pravnu argumentaciju ne želim da ulazim, ali bih se kao istoričar osvrnuo na neke detalje koji po ko zna koji put ukazuju na nedosljednosti hrvatskog društva kada je riječ o suočavanju s (jugoslovenskom) prošlošću. Odmah da naglasim svoj stav. Brod Jadran nije nastao niti je korišćen kao crnogorski, ali ni kao hrvatski. On je od svog nastanka pravi simbol jugoslovenstva!

U tom smislu, evo samo nekoliko riječi o organizaciji koja je pokrenula inicijativu za njegovu gradnju. Jadranska straža nije osnovana da bi se borila za hrvatske nacionalne interese, već se sav njen rad zasnivao na politici integralnog jugoslovenstva, odnosno pokušaju stvaranja jedinstvene jugoslovenske nacije, što je tih godina u Dalmaciji, i to među Hrvatima, bio veoma izražen stav.

Kad god su mogli, članovi Jadranske straže veličali su Njegovo kraljevsko veličanstvo iz dinastije Karađorđević, a naslovne strane časopisa koje su izdavali bile su na ćirilici. Kada već pominjem glasilo Jadranske straže, a u kontekstu borbe za hrvatske nacionalne interese, u njemu nijednom riječju nije pomenut atentat na hrvatske političare u beogradskoj skupštini. Naprotiv, organizacija je pozdravila kraljevu odluku o uvođenju Šestojanuarske diktature, kojom je, po njihovom mišljenju, a na zgražavanje većine hrvatskih političara, kralj Aleksandar „uzeo u ruke kormilo naše države“.

Pošto je povod za pisanje ovog teksta brod Jadran, treba naglasiti da njegovu gradnju nije omogućila Jadranska straža. Oni su bili inicijatori. Većinski kapital dala je jugoslovenska država, a posebno se donacijom istakao i sam kralj Aleksandar I Karađorđević.

Dakle, zaista u najmanju ruku zvuči licemjerno insistirati na „hrvatstvu“ broda koji je sagrađen na inicijativu prorežimske i projugoslovenske organizacije, kapitalom jugoslovenske države i jugoslovenske vladarske dinastije, i koji je cijeli svoj radni vijek plovio u sastavu jugoslovenske (nikada hrvatske) ratne mornarice. Posebno zvuči licemjerno to slušati u društvu koje Jugoslaviju, prvu i drugu, naziva tamnicom hrvatskog naroda, a svako jugoslovenstvo negiranjem hrvatskih nacionalnih interesa.

Najlicemjernije od svega jeste prijetiti Crnoj Gori blokiranjem pregovora, i to na način koji smo mi svojevremeno zamjerali Slovencima. S obzirom na to da je iz svega navedenog jasno da brod Jadran nije bezuslovno ni hrvatski ni crnogorski, kao i na dosadašnju praksu rješavanja problema na ovim prostorima, možda je vrijeme za drugačiji pristup.

Konkretno, zašto brod Jadran ne bi zajedno koristili mornarički pitomci obje države, tim prije što kao članice NATO-a Crna Gora i Hrvatska ne bi trebalo da imaju suprotstavljene bezbjednosne i odbrambene ciljeve. Ili još bolje – pretvorimo taj lijepi vojni brod u turistički. Ne bi li plovidba na relaciji Tivat – Split konačno pružila potpuno drugačiji primjer suočavanja s prošlošću, ali i budućnošću.