Sloga i ljubav u Kordunu: Fratar, pop i hodža žive kao braća

Da negativne ratne slike, šovinizam i političke teme možemo ostaviti iza sebe i živjeti u ljubavi i slozi govori nam primjer koji stiže iz Korduna, u Hrvatskoj. U Karlovačkoj županiji, u opštini Vojnić Bog je na istom mjestu okupio tri mlada bogoslova-fratra, paroha i hodžu da šire mir među nacijama i različitim religijama.

Zašto je Bog to tako htio-zna samo on ali interesantno je da je ovaj djelić kordunskog prostora koji je kroz istoriju često krvario i najčešće bio ničija zemlja, spojio baš ovakve ljude, koji će različitosti početi da spajaju.

Upoznajte fratra Iva Bošnjaka, hodžu Admira Muhića i pravoslavnog paroha Željka Vidakovića koji su rođeni u Bosni i Hercegovini i došli u ovu opštinu da pokažu narodu da mogu svi živjeti i slagati se kao braća.

Fra Ivo Bošnjak brine o 2.339 članova svoje župe, hodža Admir je prije šest godina postao glavni imam karlovačkog Medžlisa, a proh Željko se u Kordun doselio 2011. godine.

U Vojniću podno Petrove gore danas živi nešto manje od 5.000 ljudi- svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kad u praksi funkcioniše vjerovatno bolje nego igdje drugdje, piše Jutarnji list.

“Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi”, slaže se ovaj trojac.

“Ma, mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan”, dodaje hodža Muhić.

“Sva trojica smo rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze s nacionalnošću”, naglašava fratar Ivo.

Ima i stvari oko kojih se ne slažu. Tako oženjeni efendija i paroh se često šale sa fratrom koji je u celibatu.

“Eh, je li ženidba prednost ili nedostatak, ne znam ni sam što bih ti rekao. Kažu mi oni – blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome račune, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi!”, kroz smijeh priča fra Ivo.

Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najduže u Vojniću.

Imam Admir kaže da je on pokrenuo prvi korak.

“Posjetio sam Željka za jedan Vaskrs. Pomislio sam, kada dijete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sjede, reći će doma: mama, tata, babo, vidio sam ih da sjede zejdno. Onda će roditelji morati da mu kažu: on je čovjek, iako nije “naš”! Pozdravi ga, pomozi mu, nasmiješi mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svijet”,  kaže imam.

A na pitanje ima li išta što ih može posvađati, postoji samo jedna stvar koja je izazvala žučnu raspravu-ona na koju nijedan Bosanac ne može ostati imun.

“Zna se što najviše naljuti Bosanca: dva posto njih vicevi o Bosancima, tri posto političari, a 95 posto burek sa sirom. Dakle, burek je samo onaj s mesom, a svi ostali se zovu po namirnici: sirnica, zeljanica, krompiruša. A onda saznasmo da paroh Željko, osim s mesom, jede burek sa sirom, a ne sirnicu, jer je nekako u njegovom rodnom Zvorniku zaživjelo to mrsko ime. Eto oko toga se svađamo”, otkriva veseli imam.