Stojiljković preživio tri logora i u 95. sabira uspomene

Njegov život mogao bi da posluži kao scenario za film. Ima pozamašan logoraški radni staž i danas se sjeća užasa Drugog svjetskog rata. Dušan Stojiljković je prevodilac i publicista, a za 95 godina preživio je mnogo toga.

Jedna pisaća mašina za sve godine koliko radi ne bi mogla da otkuca ono što je stalo u 95 godina života Dušana Stojiljkovića.

“Bio sam na Banjici najprije, potom u Mauthauzenu i na Golom otoku”, otkriva Stojiljković.

Uspomene iz čak tri logora sabira do kasno u noć u sobici staračkog doma. Rođen je 1924. godine u okolini Jagodine. Iz niške gimnazije se priključuje partizanima, a zbog sumnje da je izdajnik, logoraški radni staž započinje 1943. godine na Banjici.

“Banjicu pamtim po 7. i 8. septembru, kada su strijeljane žene. To je bilo ispod našeg prozora, mi smo slušali šta se dolje događa. I otpočela je pucnjava i mlaćenje gvozdenom štanglom. Pamtim i riječi Radmile Šnajder, ‘Ubij, Radovane, ne muči!’ “, sjeća se Stojiljković.

Dušanove muke na Banjici su počele, a nastavile se u Mauthauzenu, gdje je deportovan septembra 1944. godine.

“Mauthauzen pamtim u cjelini. Pamtim ljude koje sam poznavao, pamtim ljude koje sam upoznao, pamtim ljekare čija sam žrtva bio, bio sam žrtva medicinskih in vivo eksperimenata”, napominje ovaj vremešni logoraš.

Kaže da ga nada da će i to stradalište preživjeti nikada nije napustila. Ali da čovjek može da preživi tri logora – u to nije vjerovao.

“Nisam ni izašao iz logora, jer me je Udba odmah stavila na crni spisak i ja sam praktično živio kao izdajnik. Ja sam za rukovodstvo Srbije bio izdajnik. Ja nikad nisam imao status normalnog čovjeka”, kaže Dušan.

Logoraški status potvrdio je i 1951. godine, kada se našao na prevaspitavanju na Golom otoku, gdje je proveo 18 mjeseci.

“Onako, lično, najgore je bilo na Golom otoku, jer Goli otok nije imao čovjeka. Pojam čovjeka na Golom otoku ne postoji. Svi smo mi na Golom otoku bili kauboji kad dođe nova grupa. Kad dođe nova grupa formira se dvored i svi novopridošli, banda, prođu i mi svi tučemo”, sjeća se Dušan.

I danas čuva svoj logoraški broj, a od 1968. godine kada je rehabilitovan o užasima koje je preživio ne razmišlja. I u desetoj deceniji Dušan noći provodi učeći njemački i sakupljajući građu o logorima. I ima samo jednu brigu – ne zna hoće li sve stati u jednu knjigu, jer njegov život, poslije svega, zaslužuje više tomova.