Doli Parton važila je za jednu od najizdržljivijih zvijezda svjetske muzike, a iza njene nevjerovatne energije i višedecenijske karijere krila se i duboka vjera.
Upravo joj je duhovnost, prema svjedočenjima i ranijim razgovorima, pomogla da se izbori sa ozbiljnim zdravstvenim problemima početkom osamdesetih, ali i sa brojnim profesionalnim izazovima.
Parton je početkom osamdesetih prolazila kroz težak zdravstveni period, a problemi su kulminirali tokom ljeta 1982. godine. Ljekar joj je tada savjetovao da ne nastupa na Državnom sajmu Indijane, ali je ona ipak odlučila da izađe na scenu, pokušavajući da održi koncert prije nego što počne kiša.
Njeni muzičari znali su da se ne osjeća dobro, ali nijesu bili svjesni koliko joj je zapravo bilo teško.
Nakon što je uspjela da završi nastup, Parton je nekoliko sati kasnije avionom prebačena u Njujork, gdje je operisana. Zbog oporavka je potom otkazala javne obaveze na nekoliko mjeseci.
Trenutak kada je odlučila da progovori
Godinama kasnije, dok je radila na knjizi “Star of the Show: My Life on Stage”, Parton se prisjetila tog perioda. Autor teksta opisuje trenutak kada je trebalo da joj postavi pitanja o zdravstvenim problemima kao posebno težak.
Kada joj je rekao da je upravo njena otpornost nešto čemu se publika divi i da bi njena priča mogla da bude inspirativna, Parton je u početku odbila ideju.
“Ma ne, to su ženski problemi. Niko ne želi da sluša o tome”, odgovorila je Parton, kako se prisjeća autor razgovora.
Ipak, svega dvadesetak sekundi kasnije predomislila se.
“Slušaj, pitaj me šta god želiš da pitaš i odgovoriću ti”, rekla je Parton, dajući saglasnost da razgovor ode mnogo dublje nego što je prvobitno planirano.
Parton je tada govorila o tome koliko se dugo i snažno forsirala, a tokom oporavka shvatila je da mora ponovo da preuzme kontrolu nad svojim zdravljem ako želi da još dugo bude Doli Parton.
Promijenila je način ishrane i spavanja, a iako je nastavila da bude izuzetno vrijedna, počela je mnogo odlučnije da štiti svoje vrijeme i pažljivije bira obaveze.
Vjera kao oslonac
Izvor njene snage, prema autoru teksta, najvjerovatnije je bio upravo njen duhovni život.
Parton je odrasla uz djeda koji je bio vatreni propovjednik, ali je sama vremenom razvila drugačiji, mnogo topliji odnos prema vjeri i Bogu. Ta vjera snažno je uticala i na njenu muziku.
Pjesme poput “The Seeker”, “Light of a Clear Blue Morning” i “He’s Alive” nose snažnu duhovnu poruku. Upravo “He’s Alive”, pjesma zasnovana na priči o hrišćanskoj istrajnosti, dovela je do jednog od njenih najupečatljivijih nastupa.
Na dodjeli nagrada Kantri muzičke asocijacije 1989. godine izvela je pjesmu uz iznenadni nastup hora, a publika joj je usred izvedbe priredila ovacije.
Parton je kasnije taj trenutak opisala kao iskustvo u kojem je osjetila nešto veće od sebe.
“Iskreno sam osjetila kako mi se duh uzdiže. Osjećala sam kao da čak ni ne stojim na podu”, rekla je Parton, opisujući intenzitet tog nastupa.
Vjera nije bila samo dio njenih pjesama. Parton je u svojoj kancelariji u Nešvilu imala i malu kapelu, mjesto koje je koristila za mir i molitvu.
Govoreći o ritualu prije nastupa, jednom je rekla da bi se “pomolila”, pri čemu je molitva za nju imala vrlo konkretnu svrhu – željela je da njen nastup ostavi trag na publici i da kroz nju Bog inspiriše ljude.
Muzika kao nastavak vjere
Gotovo svaki njen album sadržao je elemente gospela, dok je Parton poznate pop i rok pjesme često obrađivala tako da u njima istakne duhovnu poruku koja možda nije bila očigledna u originalu.
Među takvim obradama bile su “Higher and Higher” Džekija Vilsona, “Shine” grupe Kolektiv Soul i “Stairway to Heaven” grupe Led Cepelin.
Posebno mjesto u njenom opusu zauzima “Coat of Many Colors”, pjesma koju autor teksta smatra najboljom koju je Parton ikada napisala.
Iz svakog poraza izašla je jača
Otpornost je bila konstanta u životu Doli Parton.
Nakon što je 1974. napustila šou Portera Vagonera, godinama je bila u dugovima, da bi kasnije postala jedna od najbogatijih žena u svijetu šoubiznisa.
Njena televizijska emisija na ABC-ju u početku nije ostvarila dobre rezultate, između ostalog i zato što je prepustila holivudskim profesionalcima da određuju format. Iz tog iskustva naučila je da još odlučnije kontroliše kreativni dio svog rada.
Krajem devedesetih povukla se iz intenzivnog koncertnog života kako bi se posvetila drugim projektima i provodila više vremena kod kuće. Kada se vratila na scenu, postala je još veća koncertna atrakcija i počela da rasprodaje stadione širom svijeta – nešto što nije uspijevala čak ni na vrhuncu popularnosti pjesama “9 to 5” i “Islands in the Stream”.
Upravo je sposobnost da se iz teških trenutaka vrati još snažnija obilježila njenu karijeru.
Za javne ličnosti jedna od najtežih stvari jeste da se osmjehuju publici i onda kada se iznutra bore sa problemima. Parton je, prema autoru, tu sposobnost razvila još kao dijete, a kasnije je prenijela i na odnos prema sopstvenom zdravlju i karijeri.
Njena vjera omogućila joj je da se suoči i sa najdubljim i najmračnijim osjećanjima, a zatim ih pretvori u iskustvo koje može da podijeli sa svijetom.
Doli Parton ostala je simbol snage, rada i istrajnosti, ali i žene koja je znala da pokaže ranjivost kada je to bilo potrebno. Upravo u toj kombinaciji, prema autoru teksta, leži dio odgovora na pitanje kako je uspjela da decenijama ostane na vrhu.
