Hauser otkriva ko je odbio 2cellos i kako mu je u depresiji pomogao Elton Džon

Stjepan Hauser i Luka Šulić koji čine duo 2Cellos, koncertna su senzacija u dvoranama širom svijeta spojivši klasičnu s rok muzikom.

Hauser rodom je iz Pule, srednju školu pohađao je u Rijeci, a kasnije je otišao na Akademiju u London. Život mu je promijenio jedan telefonski poziv Eltona Džona. Muziku ne doživljava kao izvor finansija, već kao nešto što mu pomaže da izrazi sve ono što ne umije riječima iskazati. Najviše mrzi kad mu frizura ne stoji onako kako bi on htio. Obožava sladoled i ne voli hotele s pet zvjezdica jer imaju premekane krevete. Kada je zaljubljen, postaje nemiran, ljubomoran i posesivan. Voli šetnje u prirodi.

Duo 2Cellos je zaživio 2010. godine. Jeste li tada imali predstavu da ćete postići ovoliki uspjeh?

“Tome smo težili, nadali se i o tome sanjarili, ali nismo znali da će se nakon prve pjesme stvari odvijati tako sumanutom brzinom”.

Svijet je za 2Cellos saznao kada ste svoju obradu pjesme “Smooth Criminal” Majkl Džeksona stavili na Jutjub. Da li je na neki način Jutjub zaslužan što je svijet upoznao vaš talenat?

“Da, bez Jutjuba bilo bi mnogo teže. Najprije bismo morali nagovoriti neku televizijsku kuću da prikaže naš nastup, koji bi onda neki vidjeli, neki ne i to nikako ne bi postiglo takav domet, ne bi imalo taj snažan efekt”.

Vaš duo je ostvario internacionalni uspjeh na kojem vam mnogi mogu pozavidjeti. Šta bi vam u budućoj karijeri bio poseban izazov?

“Želimo samo održavati ovo, rasti dalje i dolaziti uvijek s jednom novom energijom i novom težinom. Da se nikada ne desi da samo odrađujemo posao i da nam on postane rutina, nego da to uvijek bude na nivou. Znači, cilj nam je da se održavamo, rastemo i uvijek budemo bolji.”

Zbog ljubavi prema čelu, u školi ste često bili na meti izrugivanja svojih vršnjaka?

“Svi su bili veliki fudbaleri i svi su bili kao zvijezde, a ja sam svirao tamo neku violinu po gradu, gdje su mi se rugali, smijali, i onda sad kad smo svirali na dodjeli Zlatne lopte, onda sam vidio gdje su ti svi veliki fudbaleri. Ja se s ovom violinom sad družim s Ronaldom, Mesijem, Nejmarom, sve najveće zvijezde. Koja igra sudbine zapravo, kako se stvari izokrenu”.

Sarađivali ste s mnogo velikih zvijezda, među kojima je i Elton Džon s kojim ste čak i tri godine nastupali po svijetu.

“Nikoga ne doživljavam kao veliku zvijezdu, jer se s ljudima povežen prijateljski. I to je ono što je lijepo kada je o tako velikim ljudima riječ, jer onda izgubiš osjećaj da je on zvijezda. Taj način je, zapravo, najbolji. Mnogo korisnog iz saradnje s Eltonom smo usvojili. Neprocjenjivo je biti tri godine na turneji sa živom ikonom, s jednim od posljednjih živih legendi. Biti prisutan na istoj sceni, iza nje, putovati i vidjeti sve šta se događa. Samo gledati i sve to apsorbovati je neprocjenjivo iskustvo”.

Sa Eltonom ste se osim profesionalno i u privatnom životu jako zbližili…

“Imao sam ja neke svoje faze kad nisam baš bio najbolje, neke depresivne faze. Tada mi je Elton mnogo pomogao. S njim sam proveo mnogo dana razgovarajući o svemu i zapravo shvatio da je on prolazio kroz identične stvari u životu. Onda sam shvatio kako smo svi mi ranjivi”.

S kime biste još željeli nastupiti?

“Pa s AC/DC, definitivno! Jedino nam se oni nisu javili nakon obrade. Ma njih nije briga za to. Oni su iznad svega toga. Old school rokeri u svom filmu”.

Kako Luka i Vi birate pjesme koje ćete svirati?

“Biramo pjesme koje nam se sviđaju, a za koje mislimo da su odgovarajuće za čelo. Teoretski se sve može odsvirati, ali nije da baš sve leži na čelu. I to je to, nema tu mnogo filozofije. Nakon toga pokušamo napraviti nešto novo iz tih pjesama, nešto sasvim drugačije”.

Sviranje većina ljudi ne doživljava kao napor. Koliko je zapravo fizički naporno odsvirati koncert?

“Itekako je naporno, pogotovo čelo. Mi se preznojimo i izgubimo ne znam koliko kilograma na svakom koncertu. Koncerti su ubitačni, kao triatlon, prava sportska disciplina”.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

“Volim da sam u pokretu i volim provoditi vrijeme u prirodi, tako da sam uvijek u tom nekom filmu. Ja se, zapravo, nikad ne odmaram, uvijek sam u muzici i tim nekim projektima. Uvijek nešto. Moj mozak nikad ne staje i uvijek radim na nekim novim stvarima”.

Koju crtu svoje ličnosti najviše prezirete?

“Što sam vječito nezadovoljan, ali u isto vrijeme to može biti dobro za konstantni razvoj i napredak”.

Imate li namjeru uskoro se smiriti, postoji li ideja o porodici i djeci?

“Neeeee, ja neću nikad. Dok ne umrem. A mislim da se, i kad umrem, neću smiriti. Nisam ja još spreman za djecu. Polako… I sam sam još veliko dijete. Tek mi je 30. Još jedno 40 godina i onda… Ja ću kao Mik Džeger. On je sad napravio dijete. Imam vremena”.