Mentalni dnevnik Vanje Radovanovića: Od muškarca se očekuje da ćuti i izdrži

Vanja Radovanović kroz muziku i ličnu ispovijest na početku godine govori o depresiji, anksioznosti i pritisku da muškarci ćute o mentalnom zdravlju.

Sve o problemima mentalne prirode sa kojima se suočio upakovao je u muzičku trilogiju čiji smo prvijenac dobili prošle sedmice u vidu numere-spota “Čudovište”, a večeras stiže drugi dio – “Anksiozan”.

“Čudovište” je priča o depresiji, pjesma koja je emotivno uzdrmala i Vanjinu publiku i one koji ga možda ranije i nisu toliko slušali.

Jasno je i zbog čega je numera odjeknula – zvučan naslov, tema koja je sveprisutna, ali sa kojom se rijetko suočimo van svoja ili doktorova četiri zida.

Vanja je htio da bude iskren prvo prema sebi, jer “kada vidiš svoje misli na papiru imaš malo drugačiju percepciju o problemu”.

“Ideja je bila da to stvarno bude iskrena ispovijest u formi pjesme, pa da se samim tim i muzički izraz iskoristi u društveno angažovaniju svrhu, jer o ovakvim stvarima nikad nije dovoljno priče u javnosti, ma koliko je bilo. Svako od nas ko se susreo sa time ima slobodu da skrene pažnju na ove teme na svoj način. Priča je počela prije godinu otprilike, sa ovom pjesmom. I u početku sam mislio da će biti singl. Ubrzo je nastala i druga iz triologije – ‘Anksiozan’, pa i ‘Pod tepih’. Imalo je smisla da bude cjelina, jer su ova tri stanja veoma prisutna kod mnogih, često zajedno. A što se tajminga tiče, ne postoji loš tajming za ovu temu”, priča Vanja za CdM i uvodi nas lagano u dnevnik.

Za “Čudovište” kaže da je njegova prva dijagnoza. Osjetio je na koži šta znači depresija.

“Formulacija o dijagnozi, prije svega, znači da sam proživio to. I da i dalje proživljavam, te da je to nešto što moraš prvo identifikovati, pa se zatim suočiti sa njime, boriti i na kraju izboriti. Depresija je često nevidljiva za druge, ima razne načine manifestovanja, pogotovo prema okolini i ne mora da znači da su samo povučeni i otuđeni ljudi depresivni, naprotiv. Mnogi naizgled srećni, raspoloženi i uspješni su patili, a neki se na kraju nisu izborili sa njom”, upozorava Vanja.

Bilo mu je važno da govori isključivo iz pozicije nekoga ko se bori, a ne nekoga ko nudi rješenja.

“Pozicija iz koje govorim je jedina moguća za mene, jer nikada ne bih smio, niti bih se usudio da se ponašam kao neko ko bi davao savjete na tu temu, osim onoga da popričate sa stručnim ljudima. Isto kao što se ne bi usudio da stavim gips osobi koja je polomila ruku, jer se zna ko to radi. To ne bi trebalo da liječimo sami preko interneta. Moje jedino iskustvo je iz ugla čovjeka koji se suočio sa time i bitno mi je bilo da neko ko ima slične osjećaje može eventualno da se prepozna u priči i da se odluči za korake koji će mu pomoći da to savlada”, objašnjava Vanja otkud takav pristup.

Želio je da ličnim primjerom doprinese priči o mentalnom zdravlju – koliko je to u njegovoj moći.

Parola “RAZGOVARAJ. PODIJELI. POTRAŽI POMOĆ” zaslužuje velika slova.

“Da ispričam javno, kroz muziku, a ta parola se svodi na jedini savjet koji mogu i smijem da dam iz ove pozicije, uz poruku da niko od nas nije usamljen u toj borbi iako se može činiti drugačije”, dodaje Vanja.

To što bi iskrenost koju pokazuje u ovako surovom društvu mogla biti pogrešno shvaćena, recimo kao slabost, egzibicionizam ili marketinški potez, za Vanju nije prepreka.

“Ne bojim se previše tih etiketa. Iskrenost u ovoj pjesmi nije ni poza ni strategija, nego nužnost i jedini način da budem pošten prema sebi i prema ljudima koji se u tome mogu prepoznati. Ako neko to vidi kao slabost ili egzibicionizam, to više govori o njihovom odnosu prema emocijama nego o samoj pjesmi. Ja s tim živim tako što znam zašto je ‘Čudovište’ nastalo i kome je namijenjeno, a ne pokušavam da kontrolišem kako će je svako pojedinačno tumačiti. Ne brinem se da li će biti pogrešno shvaćena, po meni je veća slabost kriti se iza problema i ne pokušavati ništa po tom pitanju, kriviti okolinu i svijet, umjesto napraviti korak ka riješenju”, smatra Vanja.

Rad na trilogiji uticao je na Vanjino mentalno stanje. Donio mu je olakšanje, ali ga i dodatno suočio sa teškim emocijama.

“Pisanje mi jeste donijelo olakšanje, jer sam neke stvari prvi put izgovorio naglas i prestao da ih guram pod tepih. Ali me je istovremeno i direktno suočilo s emocijama od kojih sam ranije bježao, bez ikakvog filtera. Taj proces nije bio lagan niti terapeutski u klasičnom smislu, ali je bio iskren i upravo u toj iskrenosti sam našao balans, a ne u izbjegavanju problema”, kaže Vanja.

Iza njega je pozamašan broj numera, projekata, saradnji. Svojevremeno je predstavljao Crnu Goru i na Eurosongu, obukao reprezentativni dres.

Ipak, ništa ne može da se poredi s ovom trilogijom kada pričamo o značaju.

Vanja ima osjećaj da ovim projektom pred sebe postavlja ispit života, ne samo karijere, i da je iskrenost u ovom trenutku važnija od karijernih “kalkulacija” ili bilo čega drugog što ovaj poziv nosi sa sobom.

“Ovo nije projekat koji se pravi zbog karijere, već zbog potrebe da budem iskren prema sebi, bez kalkulacije šta je pametno, isplativo ili oportuno. Kao kantautor, moje shvatanje ovog poziva je da kroz muziku govorim o sopstvenom životu i onome što me oblikuje, a ovaj projekat je upravo to u svojoj suštini, bez maske i bez distance. U tom smislu, iskrenost mi je u ovom trenutku najvažnija, jer bez nje ni karijera, ni uspjeh, ni kontinuitet nemaju stvarnu težinu. Ovo doživljavam kao lični ispit, a ne profesionalni potez”, tvrdi Vanja.

“Mentalni dnevnik” neće biti lako prelistati.

Znamo da Vanjin muzički rad generalno traži vrijeme, da ga publika ne može tako lako svariti preko noći.

Ipak, Vanja je već ponosan na dosad postignuto.

“Još je rano za bilo kakav presjek, ali nemam velika očekivanja u smislu brojki ili vidljivosti. Ako se neko prepozna u toj pjesmi i osjeti da nije sam u onome kroz šta prolazi, za mene je to već ispunjena svrha. Već dolaze tihe, lične poruke ljudi koji ne pišu javno, ali pišu iskreno, i to mi potvrđuje da ‘Čudovište’ neće ostati samo na nivou pjesme, nego je dotaklo stvarne ljude i stvarna iskustva”, konstatuje Vanja.

U našem društvu, saglasan je Vanja, i dalje je teško javno govoriti o depresiji i mentalnim problemima, posebno iz muške perspektive.

“I dalje je teško, jer se o mentalnim problemima formalno govori više nego ranije, ali se suštinski i dalje očekuje da ‘izdržiš’ i ćutiš, naročito kao muškarac. Slabost se često miješa s neuspjehom, a priznanje problema s gubitkom kontrole, i to ljude tjera da se zatvore. Iz mog iskustva, najteže nije govoriti, već naići na razumijevanje bez umanjivanja problema i savjeta po automatizmu”, napominje pjevač.

A ako bi “Mentalni dnevnik” trebalo da ostavi jednu trajnu poruku iza sebe?

“Volio bih da ljudi zapamte da ono kroz šta prolaze nije sramota i da nije znak da su pokvareni ili slabi. To su stvarna stanja, stvarne borbe i o njima se može govoriti bez uljepšavanja, ali i bez odustajanja od sebe”, završna je poruka Vanje Radovanovića, čovjeka koji nije dozvolio da stranice njegovog mentalnog dnevnika ostanu prazne.

Danilo Brajković