Vučić taktikom Mourinja kvari igre protivnika

Piše

Andrej Nikolaidis

Ako ste se juče-danas kretali, kako bi rekao Njofra Tuđman, bespućima medijske zbiljnosti, na nekom portalu, televizijskom kanalu ili u nekoj novini mora da ste nabasali na neku od teških riječi koje su zvaničnici države Srbije i Srpske pravoslavne crkve hraknuli put Crne Gore.

Razlog? Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti koji će usvojiti crnogorski parlament.

Pa dobro, sad se vi kao pravite blesavi, namjerava li crnogorski parlament tim zakonom regulisati pitanje vjeropispovjesti u Srbiji?

Jok, nego u Crnoj Gori.

Pa šta se države Srbije tiče posao druge zemlje, recimo da se i dalje pravite blesavi.

Našto vam ja, kao, kažem da, kad uzmem u obzir koliko se Vučić i ekipa bave Bosnom, Crnom Gorom, Kosovom i u Sjevernom Makedonijom, ne znam kad se stignu baviti Srbijom. Zbog čega im, uostalom, posao vođenja vlastite zemlje i ide tako traljavo. Vučićeva Srbija je kao Murinjove fudbalske ekipe: jedino što ih zanima je kvarenje igre protivnika. Aleksandar Vučić je kao gusle. To, gusle, jedini su instrument koji je lakše napraviti nego slušati. A Vučić je jedini diktator kojega je teže slušati nego trpjeti.

Crna Gora sama će donositi svoje zakone

Elem, Crna Gora naumila donijeti zakon, pa se oglasio srpski ministar odbrane, Aleksandar Vulin. Jest, malo je neobično i malo tukne na prijetnju ratom – ipak je u pitanju Ministarstvo vojno. Brigi nema mjesta: više smrdi no što je strašno. Jer ipak je u pitanju Vulin, koji uvijek, pa i kad prijeti, izgleda kao dijete koje, pogođeno višednevnom opstipacijom, sjedi na tuti, pa ti je prva reakcija, ma šta da ti on kaže, da ga pomiluješ po glavi i ohrabriš: hajde, hajde, možeš ti to.

Vučićev savjetnik Selaković saopštio je da je “Crna Gora klasična srpska država”, što je vrlo inventivno tumačenje Ustava suverene države Crne Gore, koji kaže da je u pitanju klasična građanska država.

Onda se javio i Vučić, te plačnim glasom zatražio (“lijepo zamolio”, rekao je) od Crne Gore da odustane od zakona. Crnogorska mu Vlada zahvalila na savjetu i poručila da će Crna Gora sama donositi svoje zakone. Što je vrlo uvrijedilo Vučića: toliko da su se dan kasnije oglasili njegovi dvorski istoričari, Aleksandar Raković i Predrag Marković.

Prvi, Raković, izrazio je bojazan da će Crna Gora Srbiji oteti Cetinjski manastir. Raković smatra da se Cetinjski manastir nalazi u “neprijateljskom okruženju”. Doista, kakva šteta što se Cetinjski manastir ne nalazi u Šapcu, u prijateljskom okruženju, umjesto što stenje na neprijateljskom Cetinju, okružen neprijateljskim Crnogorcima čiji su preci taj manastir podigli i odbranili.

Onaj drugi, Marković, rekao je kako je Milo Đukanović “veći ustaša od Pavelića” i “veći balista od Haradinaj”. Marković je produžio gdje je nekoć stao srpski patrijarh Irinej, koji je ustvrdio da je “Srbima u Crnoj Gori gore nego u NDH”.

Glasnuo se ponovo i on, Irinej. Rekavši kako je Đukanović dokaz da je “poturica gori od Turčina”.

Ono, što jes’-jes’, srpski je patrijarh ekspert za Turke: njegovima je Turčin pet vjekova bio car. A Đukanovićevima ni dana. Što, bezbeli, Mila čini uber-Turčinom.

Što dokazuje samo ovo: da je Irinej Gavrilović dokaz da ne postoji samo Štokholmski, nego i – Stambolski sindrom. Štokholmski sindrom je neobična ovisnost otetog o otmičaru. Stambolski se, pak, sindrom manifestuje kao niz vizuelnih halucinacija i prostorno-vremenska dezorjentacija. Recimo… Godina je 2019. Sjediš u Beogradskoj patrijaršiji, gledaš televizor, reportažu iz Crne Gore, snimljenu juče, i na mjestu predsjednika Crne Gore ugledaš – poturicu goreg od Turčina. Ljudima oboljelim od Stambolskog sindroma, ukratko, Turci se pričinjavaju vjekovima nakon što su Turci otišli i tamo gdje Turaka nikada nije bilo.

Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve

Irinej tvrdi kako je “srpska crkva stvorila Crnu Goru”. Jeste, koliko je stvorila i Francusku i Njemačku. Tvrdi i da bez te crkve “Crna Gora ne bi ni postojala. Da nije bilo srpske crkve, oni bi doživjeli sudbinu prizrenskih komšija i primili islam i izgubili sve iz srpskog naroda”.

Istina je da Srpska pravoslavna crkva od Turaka nije uspjela da sačuva ni Srbiju, a kamoli Crnu Goru u kojoj ta crkva nije ni postojala. Istina je da se Crkva u Crnoj Gori zvala Crnogorska pravoslavna crkva. Istina je da je u Ustavu Crne Gore iz 1905. godine, u članu 40, stajalo da je: “Crnogorska crkva autokefalna”.

Istina je da je tu crkvu ukinuo Aleksandar Karađorđević, ukazom iz juna 1920. godine. Tim ukazom “ukinuta je i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i proglašena Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS”.

Istina je da je SPC u posjed crnogorskih vjerskih objekata došla Aleksandrovim ukazom.

Istina je da to nije “zakon o SPC”, nego zakon koji će važiti i za katoličku crkvu i za Islamsku zajednicu i za Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Istina je da samo SPC diže bunu protiv tog zakona.

Istina je da SPC u Crnoj Gori funkcioniše izvan pravnog poretka. I da tako želi i da ostane.

Istina je da je Crna Gora sekularna i građanska država – dakle država i Crnogoraca, i Srba i Albanaca i Bošnjaka i, eto, Grka.

Istina je da srpski političari iz Srbije i Crne Gore, kao i SPC, ustrajavaju na tezi da je Crna Gora “(klasična) srpska država” u kojoj su svi drugi gosti.

Sve drugo je, kako Šekspir veli u “Magbetu”, “bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa. A ne znači ništa”.