Studentska Lista u Srbiji. Poželjni i Nepoželjni Crnogorci

Kampanja u Srbiji se zahuktava. Vodeću opozicionu listu vodiće, izgleda, Crnogorac.

Ali ne Milo Lompar, koji se sve vrijeme nudio, niti profa Vlado Pavićević, koji je sebe u međuvremenu redefinisao u jednog od glavnih komentatora najvažnije srpske političke utakmice. Nosilac liste biće čovjek za koga, priznajem, do prije nekoliko dana nikada nisam čuo — izvjesni Ilija Srdanović.

A Srdanović je, da parafraziram čuveni MEMRI mim, „čak i gore od ustaše — on je, neka mi Allah oprosti što ću izustiti ovu riječ: Crnogorac“.

Otprilike tako ovih dana izgleda dio kampanje protiv njega u srpskim propagandnim glasilima i po društvenim mrežama. Prvo je kao kompromitujuća informacija objavljeno da se Srdanović „izjašnjava kao Crnogorac“. Onda je priča nadograđena: postao je navodno kandidat Kavačkog klana, pa lični ljekar Mila Đukanovića. Crnogorska, (bivša) UDBA uzvraća udarac. Milo se sveti Vučiću za litije. Šator Informera.

E sad, Srdanović jeste politička nepoznanica. Ali, sudeći makar po prvim javnim nastupima, ne djeluje baš kao da je politički prekaljen. Njegova priča da sa kriminalcima treba postići neku vrstu dogovora kako bi se oni sami regulisali možda bi mogla da prođe kao tema na nekom zatvorenom kolegijumu operative službe državne bezbjednosti. Kao poruka čovjeka koji pretenduje na jednu od najvažnijih funkcija u državi, izgovorena na javnoj televiziji, zvuči baš budalasto

Milo Lompar se, sa druge strane, naljutio i neće da podrži Studentsku listu. Kad oni nijesu htjeli njega, neće ni on njih.

Kod Lompara se sve nekako savršeno uklapa — i glas, i stas, i karakter, i ideologija. Njegošolog mediokritet koga dio beogradske javnosti iz meni nedokučivih razloga predstavlja kao jednog od najvećih živih srpskih intelektualaca posljednjih je mjeseci potrošio nevjerovatnu količinu energije na borbu protiv komunizma koji je pao prije skoro četiri decenije, protiv pokojne Latinke Perović i protiv odavno marginalizovane „Druge Srbije“.

Da je dio te energije usmjerio na Vučića, možda bi mu danas druge ptice pjevale.

Dok se Srbija suočava sa problemima zarobljenih institucija, korupcije, organizovanog kriminala i ozbiljnog manjka demokratije, Lomparova velika tema bilo je integralno srpstvo. Njegov izbor. Ali onda nije naročito iznenađujuće što studentski pokret, nastao prije svega kao pobuna protiv vrlo konkretne političke stvarnosti Srbije, nije u njemu prepoznao čovjeka koji treba da ga predvodi.

Ipak, nije Lompar ono zbog čega pišem ovaj tekst.

Meni je mnogo važnije — i mnogo strašnije — nešto drugo: činjenica da je sama oznaka da je neko Crnogorac postala sredstvo političke diskvalifikacije u Srbiji.

Prije nekog vremena gledao sam na Pinku Bakija Anđelkovića. Zaustio je da kaže „Srbi i Crnogorci“, pa se odmah ispravio: „To se nekada tako govorilo.“

Da. Zamislite — nekada se zaista tako govorilo. Tako je govorio čak i Slobodan Milošević. Vjerovanto je to radio “samo zato što je bio komunista”.

Danas se u srpskom javnom prostoru crnogorski identitet tretira kao grijeh prve kategorije. Nije problem da budete porijeklom iz Crne Gore. Nije problem da vam je đed iz Nikšića, otac iz Berana ili majka sa Cetinja. Možete biti i ponosni na crnogorski zavičaj,  sve dok se podrazumijeva da ste Srbin.

Problem nastaje onda kada kažete: ja sam Crnogorac, a nijesam Srbin.

Na popisu 1991. godine u Srbiji se oko 140.000 ljudi izjasnilo kao Crnogorci. Danas ih je oko 20.000.

Zamislite pritisak sredine. Pogled popisivača. Reakciju porodice. Komentar kolege. Stav lokalne zajednice, crkve, šefa ili partijskog okruženja. Zamislite da treba naglas da kažete da ste Crnogorac i da pritom dodate da nijeste Srbin.

Posebno u atmosferi u kojoj se vlast i veliki dio opozicije međusobno utrkuju ko je veći Srbin.

  (Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)