Bursać: Oj Srbijo, od kada je sramota biti Crnogorac

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“U nestetnoj Srbiji 2026. čovjeka više ne morate optužiti za kriminal, korupciju ili izdaju da biste ga politički diskreditovali. Dovoljno je viknuti: Srdanović je CRNOGORAC! Nakon ustaša, Šiptara, soroševaca, stranih plaćenika i domaćih izdajnika, režimska velikosrpska propaganda pronašla je novo strašilo, ono crnogorsko. I zato pitam: Od kada je, pobogu, sramota biti Crnogorac?

U Srbiji 2026. politička diskvalifikacija više ne traži ni program, ni aferu, ni dokaz. Dovoljno je pronaći čovjeku naciju. Novosadski kardiolog Ilija Srdanović je, zamislite o užasa, Crnogorac. I to se ovih dana u dijelu provladinih srbijanskih medija izgovara kao optužnica. Nakon “ustaša“, “Šiptara“, “soroševaca“, “stranih plaćenika“ i “domaćih izdajnika“, na red su stigli Crnogorci.

Kardiolog Ilija Srdanović, nosilac liste “Studenti pobeđuju“, ovih dana prolazi kroz tabloidnu mašinu kakvu Srbija odavno poznaje. Notorni Informer ga, između ostalog, apostrofira kao čovjeka koji se “izjašnjava kao Crnogorac“, a glavni urednik Informera Dragan J. Vučićević koristi izraz „ostrašćeni milogorski Crnogorac“.

Crnogorstvo kao prađedovski grijeh

Pazite sad tu političku patologiju: Crnogorac je postao politički dokaz za ljudsku diskvalifikaciju. To su radili onomad nacisti.

Shvatate li, ne stav, ne djelo, ne presuda, ne politički program. Crnogorac.

Beogradsko Vreme bilježi da se Srdanoviću u tabloidnoj kampanji spočitava i njegova nacionalna pripadnost, dok se uz njega lijepe tvrdnje o “antisrpskom profilu“, crnogorskoj agenturi, Hrvatskoj, Prištini, Milu Đukanoviću i svemu ostalom što bi kod ciljanog dijela publike trebalo aktivirati refleks straha prije nego što mozak uopšte dobije priliku da postavi pitanje: a gdje su dokazi i kakvi su to uopšte dokazi?

I upravo je tu cijela priča mnogo veća od Ilije Srdanovića.

Jer politička propaganda koja nacionalnost pretvara u kompromitujuću činjenicu govori mnogo više o propagandisti, a bogme i percipijentu nego o čovjeku kojeg se pokušava diskreditovati.

Crna Gora šta radi, ruši Srbiju po vazdan

Nesretni Kurir je otišao korak dalje i objavio priču o navodnom “opasnom planu iz Crne Gore“, “brutalnom mešanju u izbore“, “rušenju Srbije“ i osveti Aleksandru Vučiću. U toj konstrukciji Srdanović postaje ključna figura navodne operacije Mila Đukanovića.

A onda se pojavio jedan prilično neugodan detalj.

Sky poslije skya

Kao dokaz veze narečenog Srdanovića i Mila Đukanovića objavljena je navodna prepiska Vesne Medenice sa Sky aplikacije, datirana u martu 2022. Problem je elementaran: Sky ECC ugašen je u martu 2021. godine. Crnogorski portal Raskrinkavanje zato je, sasvim logično, tvrdnju da je riječ o Sky prepisci ocijenio kao lažnu vijest.

Dakle, propagandna priča koja Crnu Goru predstavlja gotovo kao komandni centar za rušenje Srbije oslanja se i na “Sky prepisku“ nastalu godinu nakon što je Sky ugašen.

To više liči na scenario u kojem je autor zaboravio provjeriti kalendar.

Ali mene ovdje zanima nešto još ružnije i ružnije.

Od kada je, pobogu, sramota biti Crnogorac?

Od kada se nacionalna pripadnost čovjeka koji je rođen u Novom Sadu, tamo završio medicinu, decenijama radio kao ljekar i univerzitetski profesor može nuditi javnosti kao politička mrlja? Informer piše da se Srdanović izjašnjava kao Crnogorac, dok drugi tekstovi upravo tu činjenicu guraju uz konstrukcije o njegovom „antisrpskom“ karakteru.

Novinar Nebojša Vučinić je fenomen sažeo preciznije od deset političkih analiza:

“Ovi jedni viču VUČIĆU, ŠIPTARE!
Drugi urlaju SRDANOVIĆ, CRNOGORAC!
Ostali kad hoće nekog da uvrede, kažu mu da je HRVAT

Glavna vam je uvreda da nekog nazovete pripadnikom drugog naroda? I kao – niste šovinisti?

Vi ste kolektivno pomerili pameću, ja da vam kažem.”

I onda dolazi suština: Glavna uvreda postala je pripadnost drugom narodu.

To je dijagnoza jednog javnog prostora u kojem je etnička etiketa pretvorena u političku psovku. Ali to je dijagnoza i jednog duboko oboljelog društva.

Kako se Crnogorac ugurao izmedu ustaše i Soroševaca

Čitav propagandni rječnik već godinama radi na istom principu. Hrvat postaje “ustaša“, Albanac “Šiptar“, građanski aktivista “soroševac“, kritičar vlasti “strani plaćenik“, opozicionar “domaći izdajnik“.

A sad smo dobili novu riječ za političko strašilo.

Crnogorac.

Posebno je groteskno što se sve ovo događa u zemlji čija je istorija toliko isprepletena sa Crnom Gorom da je gotovo nemoguće povući porodične, kulturne, političke i istorijske linije bez desetak hiljada ukrštanja. Decenijama je zvanična politika govorila o “dva oka u glavi“, zajedničkoj državi, bratskom narodu i neraskidivim vezama, a sada jedan dio iste političko-medijske matrice pokušava publici prodati crnogorstvo kao dokaz sumnjive političke pa i ljudske lojalnosti.

Zato ovdje Ilija Srdanović čak prestaje biti najvažniji.

Možete glasati za njega, protiv njega, možete mu osporavati političke stavove, analizirati biografiju, tražiti odgovore na svako legitimno pitanje i provjeravati svaku tvrdnju o njegovom radu. Tako demokratija funkcioniše.

Ali kad argument glasi “Crnogorac“, završili smo razgovor o kandidatu i počeli razgovor o eugenici i šovinizmu.

Šta nakon Crnogoraca?

I zato je pravo pitanje mnogo jednostavnije od svih Sky aplikacija, Mila Đukanovića, tajnih planova, agenata i tabloidnih „ekskluziva“:

Od kada je sramota biti Crnogorac?

I još važnije:

Ako vam je čovjekova nacionalnost postala dokaz protiv njega, šta ćete uopšte ponuditi kada jednom potrošite sve narode koje ste pretvorili u hodajuće nacionalne uvrede? Još preciznije, šta nakon Crnogoraca? Po mom skromnom sudu, mržnja se vraća kući poput Lesija, a onda neprijatelji Srbije postaju Šumadinci i Mačvani. Kako dalje i šta od Srbije ostaje-sami zaključite.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)