“Sve velike priče su, rekao bih, ispričane, kroz nepreglednu istoriju književnosti. Međutim, ako smo kadri, i dani, od onih malih možemo i moramo praviti velike priče, od obične šolje za kafu imate mogućnost da ispišete veliku pjesmu, na vama je da li ćete u tome i uspjeti”, kaže u razgovoru za Dnevne novine crnogorski pjesnik Đorđe Šćepović, koji je nedavno objavio šestu zbirku pjesama “Dok crtah mapu svojih putovanja”, u izdanju izdavačke kuće “Arto” iz Podgorice.
“Ne vršim odabir tema, nemam planove i skice o čemu ću i kako pjevati, teme traže nas, na nama je kako ćemo odgovoriti. Poeziju ne posmatram kao koncept, pa tako ni sam proces pisanja, pišem onda kad je neophodno. Poezija je uvijek nužnost, nikad izbor. Jedna moja pjesma u novoj knjizi daje odgovor na ovo pitanje. Poezija je diktat, ona nije zanat, ne možete je izučiti, kursevi kreativnog pisanja neće od vas načiniti pjesnika, nemate radno vrijeme, radni sto i satnicu za koju bi trebalo ispisati knjigu, to je nemoguće u poeziji”, smatra Šćepović.
Naziv posljednje zbirke, kako pojašnjava autor, nije plod dugog i brižljivog koncipiranja, on se nametnuo, budući da je naziv jedne od posljednjih pjesama upravo “Dok crtah mapu svojih putovanja”.
“Putovanja tokom samog pisanja su uvijek s neizvjesnim krajnjim odredištem i nikad se ne daju planirati, jednostavno, prepustiš im se do kraja”, objašnjava autor dodajući da zbirku čine dva ciklusa Tumači i Jezičanje.
“Tokom nastajanja pjesama iz tih ciklusa, nijesam imao svjesnu i tačnu namjeru što bi ta poezija trebala tretirati, i koga i što problematizovati, iskreno, samo sam zadovoljavao potrebu za pisanjem. Međutim, desilo se ono što sam već znao, i u što bezrezervno vjerujem, moju poeziju su valjano pročitali drugi, oni koji su na bezbjednoj distanci od samog teksta, prvenstveno ljudi čijim tekstovima je knjiga i opremljena, Ethem Mandić i Mirza Lekić. Oni su zapisali da bi se prvi dio mogao posmatrati kao problematizovanje samog pjesništva kao i bavljenje njegovom recepcijom, dok se u drugom dijelu poigravamo jezikom kao govornim organom i jezikom kao društvenim fenomenom, pa nek tako i bude, ja im vjerujem”, kaže autor koji ističe da je, s obzirom na sredinu u kojoj živi, i sveukupni kulturni ambijent u društvu, zadovoljan komentarima publike, prvenstveno zato što su ljudi do čijeg suda drži dobro prihvatili knjigu.
“Poezija nikad nije imala masovnu čitalačku publiku, knjige poezije se štampaju u tiražima od 200, 300 primjeraka. Sasvim druga priča je književna kritika, koje kod nas gotovo i da nema, samim tim ni reakcija na nove knjige. Međutim, dovoljno je nekoliko valjanih čitalaca pa da moje zadovoljstvo bude potpuno”, navodi Šćepović dodajući da kada književnik završi novu knjigu, ima utisak da je upravo ona njegova najbolja.
“Tako je bilo sa prethodnima, tako je i sa ovom, do one sljedeće pretpostavljam. Razlog tome je što ja kao autor nemam realan i objektivan odnos prema sopstvenom tekstu, teško da ću ga ikad i imati”, precizira naš književnik.
Komentarišući poziciju mladih književnika u Crnoj Gori, Šćepović kaže da su stvaraoci novije generacije u znatno boljoj situaciji u odnosu na prije petnaest godina, kada je on bio na početku i kada se svrstavao u tu kategoriju.
“I tad i sad prepušten sam samom sebi, ne samo ja, već mnogi, ako izuzmemo uzak krug onih koji su u milosti ovdašnjih bogova kulture i izdavaštva. Moja generacija pisaca od starijih je naslijedila torove, zatvaranje u njih, u klanove, tako svojstvene nama. Ono što danas olakšava situaciju mladom piscu, u odnosu na neku ne tako davnu prošlost, jeste časopis za književnost i kulturu Script, čiji smo osnivači i urednici Mirza Lekić i ja. Cijela jedna rubrika u časopisu je posvećena upravo mladim, neafirmisanim glasovima”, zaključio je Šćepović.
