Plaža Lanžeron u Odesi i ovog ljeta vrvi od posjetilaca. Na temperaturi od 30 stepeni Celzijusa, ljudi leže zbijeni jedni uz druge na ležaljkama i peškirima. Djeca se brčkaju u vodi, a mladi skaču u more s molova. Iz barova na plaži odjekuje glasna muzika.
U hladu, pored štanda sa sladoledom, sjede trojica vojnika. Samo nekoliko metara dalje nalazi se njihovo vozilo s mobilnim sistemom protivvazdušne odbrane. Rusi bi u svakom trenutku mogli napasti lučki grad dronovima ili krstarećim projektilima, piše Dojče vele.
Na kraju jednog mola stoji šesnaestogodišnja Alina. Prodaje sušenu ribu, omiljenu ukrajinsku grickalicu uz pivo. Međutim, ovih dana posao ide slabo.
„Ova sedmica bila je zaista teška zbog stalnih napada“, kaže ona.
Više puta morala je da ostavi robu i potraži zaklon. Srećom, najbliže sklonište nije daleko.
“Samo ideš pravo, pa desno i uz stepenice gore. Tamo je sklonište.”
Nedugo zatim, zaista se oglašavaju sirene za vazdušnu opasnost. Međutim, gotovo niko ne reaguje. Većina kupača ostaje na plaži, a djeca nastavljaju da se igraju u vodi. Uzbuna je u međuvremenu postala dio svakodnevice.
“Ovdje je mirnije nego kod nas”
Srećom, ovoga puta ništa se nije dogodilo. U Odesi se pojedinih dana sirena za vazdušnu opasnost oglasi i više od deset puta. Ruske mete često su lučka postrojenja, udaljena svega oko kilometar od plaže.
Serhij je sa svojom porodicom ponovo došao u Odesu, prvi put nakon šest godina. Dolazi iz Nikopolja, grada bližeg liniji fronta.
„Kod nas u Nikopolju je strašno. Svakog dana imamo napade dronovima i artiljerijsko granatiranje. Ovdje djeluje nešto mirnije“, kaže on.
Porodici je ovo prvi dan u Odesi.
“Djeca treba da se odmore”, dodaje Serhij.
Viola na svom malom štandu sa suvenirima prodaje ogrlice, magnete za frižider i nezaobilazne kapetanske kape za turiste. Ljudi u Odesi su, kaže, naučili da žive sa stalnom prijetnjom.
„Mi smo ljudi od krvi i mesa. Naravno da se plašimo“, kaže ona, dodajući da se čovjek s vremenom donekle navikne.
„Psiha uči da se prilagodi. Još juče smo prodavali uprkos žestokom granatiranju. Napadi su bili veoma snažni, i raketama i ‘Šahedima’.“
Duh Odese i dalje živi
Uprkos svemu, ljudi su se zaustavljali kod njenog štanda.
“Ostajali su, baš kao i mi, nepokolebljivo na svom mjestu. Pitali smo neke od njih odakle dolaze. ‘Iz Kijeva’, odgovorili su. A mi smo rekli: ‘Onda smo valjda saputnici’.”
Koliko god to zvučalo paradoksalno, Odesa je uprkos ratu sačuvala dio svoje bezbrižnosti. Kada uveče popusti vrućina, ponovo se pune kafići i barovi u starom gradskom jezgru.
Ljudi šetaju pored raskošne zgrade Opere, Primorskim bulevarom do Potemkinovih stepenica. Odatle se pogled pruža preko Crnog mora sve do lučkih postrojenja, koja su česta meta ruskih napada. U Odesi radost života i ratna prijetnja često dijeli svega nekoliko stotina metara.
Opasnost je ipak stvarna
Predsjednik Ukrajinskog udruženja luka Dmitro Barinov, upravo zbog toga voli svoj grad. Divi se ljudima koji su, uprkos ratu, sačuvali optimizam i otpornost. Ipak, upozorava da se situacija ne smije potcjenjivati.
Mnogi turisti koji dolaze iz Harkova i drugih istočnih djelova zemlje imaju samo Odesu kao mjesto gdje mogu da provedu odmor. Grad je lako dostupan, pa djeca makar mogu da vide more.
“Da uživaju na suncu i odu na plažu“, kaže Barinov.
“Nažalost, ljudi često zanemaruju stvarnu situaciju. Imamo mnogo tužnih primjera u kojima su ljudi u napadima bili ranjeni ili ubijeni. To ne bi smjelo da se dešava.“
