“Plava domovina” ponovo podiže tenzije: Grčka i Turska zveckaju oružjem, raste rizik od sukoba u Mediteranu

Rast napetosti u odnosima između Grčke i Turske naročito je evidentan posljednjih nekoliko godina zbog ogromnog rasta turskog uticaja na prostoru čitavog regiona istočnog Mediterana i Bliskog istoka.

Turska je uspjela da ostvari dominantan uticaj unutar sirijskog režima nakon pada Bašara el Asada početkom decembra 2024., a uz to već dugi niz godina ostvaruje dobre odnose sa libijskom vladom u Tripoliju, sa kojom je 2019. godine sklopljen ugovor o vojnoj saradnji i razgraničenju pomorskih zona u Sredozemnom moru koji je protiv interesa Grčke i Kipra. Uz to, turska vojska posjeduje baze u Somaliji (Mogadiš), Kataru (Doha), Libiji (tri baze), sjevernom dijelu Kipra, a od dolaska Hajat Tahrir el Šama na vlast u Siriji sklopljen je ugovor prema kojem bi tri baze na prostoru ove države prešle u turske ruke. Treba naglasiti da u bazi Sultan Murat na Kosovu, u pomorskoj bazi Paša Liman kod Valone u Albaniji, kao i u sjevernom dijelu Iraka, turska vojska ima pravo prisustva.

Ovakva politika nije mogla ostati bez reakcije ostalih država u tom regionu čiji se interesi kose sa zvaničnom Ankarom. Mnogi stručnjaci definišu tu spoljnopolitičku ekspanziju kao „neoosmanizam“ (potrebu jačanja turskog uticaja na svim prostorima gdje je nekada vladala Osmanlijska imperija), dok se posljednje vrijeme vlasti iz Ankare sve više ispoljavaju ideje „panturkizma“ (stvaranja jedne velike države turkijskih naroda). Zato su Kipar, Grčka i Izrael sredinom decembra 2025. sklopili sporazum o vojnoj saradnji koji je uperen direktno protiv djelovanja Ankare u regionu. U tom kontekstu, u posljednjih mjesec dana naročito raste netrpeljivost između Atine i Tel Aviva, sa jedne strane, i Ankare, sa druge strane, toliko da je sve evidentnija eskalacija između sukobljenih tabora u budućnosti.

Nove varnice u odnosima

Turski potpredsjednik Dževdet Jilmaz je 24. avgusta na zatvaranju festivala „Plava domovina“ (istoimeni naziv strategije za očuvanje turskog suvereniteta u Egejskom, Crnom i Sredozemnom moru) izjavio kako je „zaštita pomorskih interesa Turske, poznata pod nazivom „Plava domovina“, postala strateški interes zemlje“, s obzirom na rast netrpeljivosti u regionu. Ono što može da brine zainteresovane krugove jeste upozorenje Jilmaza da će njegova zemlja zaštititi „svoj suverenitet i prava u Plavoj domovini bez oklijevanja“.

U tom cilju, Turska je 17. avgusta predstavila dva „morska nacionalna parka“, jedan sjeveroistočno od Rodosa, u blizini Antalije i ostrva Kastelorico, a drugi zapadno od Imbrosa i Tenedosa, ostrva u Egeju koja „čuvaju“ ulazak u Mramorno more. Grčka strana je reagovala objašnjavajući da morski parkovi moraju da se nalaze u okviru turskih teritorijalnih voda, što ovdje nije slučaj jer odsijecaju more između Limnosa i Samotrakija u Egeju, odnosno Kastelorica i Rodosa u Sredozemnom moru. Iz svega navedenog nameće se intencija Ankare da stavi grčku stranu „pred svršen čin“.

Ove činjenice se samo nadovezuju na objavu turskog ministra odbrane Jašara Gulera koji je 10. avgusta objavio, putem pisma koje je dostavio jednom poslaniku u Parlamentu, da sprovodi pripreme „za scenarije koji se kreću od krize i povećanih tenzija do otvorenog rata“. U tom cilju neophodno je iskoristiti ne samo vojne kapacitete, već i druge resurse kojima raspolaže turska država. Taj dokument govori da vojne i političke vlasti u Ankari pažljivo posmatraju jačanje vojnog partnerstva između Izraela i Grčke. Pojedini analitičari objavu pisma vide kao odgovor na gomilanje grčkih snaga po ostrvima u Egeju, te na povećanu vojnu razmjenu između Atine i Tel Aviva, naročito oko kupovine tri izraelska PVO sistema (Davidova praćka, Barak MX i Spajder) koji treba da dopune grčki program razvoja slojevite protivvazduhoplovne odbrane – tzv. “Ahilovog štita”.

Odgovor iz Atine

Samo dan nakon Jilmazove objave o potrebi odbrane „Plave domovine“, 25. avgusta, odgovorio je grčki ministar spoljnih poslova Jorgos Gerapetritis oštrim upozorenjem, naglašavajući da „svaki pokušaj kršenja naših suverenih prava biće susretnut svim sredstvima koja su nam na raspolaganju“. Diplomatskim rječnikom to nije ništa drugo nego upozorenje da će se turska namjera susresti sa vojnim odgovorom Grčke, a Gerapetritis je ukazao kako njegova država nije više „u stanju pasivne diplomatske stagnacije“ koja pripada prošlosti. On je naglasio kako će u slučaju eskalacije grčka vojska poslati svoje fregate, lovce F-16, a od 2028. godine biće sposobna da tamo uputi avione F-35 koji treba da stignu od američke firme Lockheed Martin.

I zaista, Atina je u desetak dana „povećala diplomatsku aktivnost“, kako je naveo Gerapetritis. Samo dan nakon izraelskog udara na bazu Abu la Duhur 18. avgusta, načelnik Generalštaba grčke vojske general Dimitrios Čupis otišao je u Izrael radi susreta sa svojim kolegom na istoj funkciji, generalom Ejalom Zamirom. Dva dana nakon toga, 21. avgusta, Čupis je sletio na Kipar, gdje su ga primili načelnik Generalštaba Emanuil Teodoru i ministar odbrane Vasilis Palmas. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je tema razgovora bila situacija u regionu i eventualni dalji zajednički koraci u slučaju sukoba.

Situacija u Siriji i na Kipru

Velika pobjeda Turske u vezi sa jačanjem njenog uticaja u Siriji jeste objava 25. avgusta komandanta Sirijskih demokratskih snaga (Kurda), Mazluma Abdija, da će se one integrisati u jedinice regularne sirijske armije. To znači da će Izrael ostati bez jednog potencijalnog saveznika u slučaju nove eskalacije u budućnosti. S druge strane, u grčkoj javnosti naročito strahuju da će se model napada kakav je Izrael izvršio prema vazduhoplovnoj bazi Abu Al Duhur blizu Idliba, gdje su trebale da se stacioniraju turske snage, primijeniti na turske položaje na sjevernom Kipru. Takav razvoj situacije rasplamsao bi sukobe u čitavom regionu, ali je optimistično što iza objavljivanja izvještaja nije stajao nijedan relevantan izvor, već je riječ o pretpostavci autora članka.

Da stvari ne idu samo u pravcu oružanog sukoba, pobrinule su se Ujedinjene nacije, koje su preko generalnog sekretara Antonija Gutereša radile na tome da dvije strane na Kipru sjednu za pregovarački sto. U tom cilju je 26. avgusta održan susret u kiparskoj tampon-zoni, Nikosa Hristodulidisa, predsjednika Republike Kipar, i Tufana Erhurmana, lidera sjevernog dijela ostrva. Ujedinjene nacije su naglasile da će se sastanci održavati jednom nedjeljno, „i češće ako okolnosti to zahtijevaju“, sve radi toga da bi se sproveli pregovori „o ponovnom ujedinjenju“. Ovaj proces svakako može biti ometen u slučaju daljeg rasta regionalnih animoziteta u istočnom dijelu Mediterana, a kakvi će biti rezultati pregovora pokazaće vrijeme.