Više deportacija iz Njemačke: Teško će to ići

Iako ministar spoljnih poslova Njemačke Johan Vadeful ocjenjuje da su deportacije u Siriju upitne, njemačka vlada povećava pritisak na one koji moraju da napuste zemlju, bez obzira na zemlju porijekla. Da li takav pristup funkcioniše?

Pod sloganom „Ofanziva repatrijacije“, koalicija hrišćansko-demokratskih stranaka (CDU i CSU) i Socijaldemokratske partije (SPD), koja je u Njemačkoj na vlasti od maja 2025, ima za cilj da značajno poveća broj ljudi koji potencijalno moraju da napuste zemlju. Međutim, u političkoj i medijskoj debati o tom problemu Njemačka u vezi s migracijama obično dominira jedna druga ključna riječ: deportacije.

Težinu tog poduhvata – i veliko razmimoilaženje u mišljenjima čak i između sestrinskih, hrišćansko-demokratskih stranaka CDU i CSU – odlično ilustruje spor oko deportacija u Siriju, zemlju razorenu dugim građanskim ratom. Vadeful (CDU) je nedavno posjetio tu zemlju i nakon toga iznio sljedeću procjenu u vezi s prisilnim deportacijama: „Moguće samo u veoma ograničenoj mjeri u ovom trenutku“.

Tome, međutim, protivrječi ministar unutrašnjih poslova Aleksander Dobrint (CSU). Vadeful smatra da su deportacije kriminalaca porijeklom iz Sirije moguće samo u „vrlo malo izuzetnih slučajeva“, ali Dobrint podsjeća da se počelo s deportacijama kriminalaca u Avganistan i da su, u skladu s koalicionim sporazumom, u toku pripreme za početak deportacija u Siriju.

U toj debati, kancelar Fridrih Merc (CDU) nedvosmisleno je stao na stranu ministra unutrašnjih poslova Dobrinta. „Građanski rat u Siriji je završen, sada apsolutno nema osnova za azil u Njemačkoj“, i povratak može da počne, rekao je kancelar i dodao da „oni koji odbiju da se vrate mogu, naravno, da budu deportovani“.

U praksi je, međutim, pravni okvir u Njemačkoj za sprovođenje deportacija veoma složen. Berlinska medijska služba „Integracija“ ističe baš to u svojoj analizi predstavljenoj ovog ponedeljka 3. novembra:

„(Pravni okvir za deportacije) oblikuju nacionalno pravo boravka i procesno pravo, nacionalno ustavno pravo, evropske direktive i propisi i međunarodne pravne obaveze“, ukazuje se u analizi.

Pravna ekspertkinja Hana Franc sa Univerziteta u Hamburgu, koja je učestvovala u sastavljanju te analize, ukazuje na problem s planiranim povećanjem broja pritvorenika zbog deportacije.

Premalo mjesta za one koji su pritvoreni zbog deportacije?

Dodatna mjesta za smeštaj biće stvorena u posebnim pritvorskim centrima ili odvojenim oblastima određenim za pritvor zbog deportacije. Trenutno u Njemačkoj postoji oko 800 takvih objekata.

Prema riječima Hane Franc, broj pritvorenih ljudi već odavno svake godine raste – 2024. bilo ih je oko 6.000. Ujedno postoji veoma veliki jaz među polovima – preko 90 odsto su muškarci. „Samo vrlo malo pritvorskih objekata opremljeno je za smeštaj žena“, ukazuje Franc, ističući i na taj način da nije rešen problem smeštaja onih koji čekaju deportaciju.

Franka Rel, koja je za takve slučajeve zadužena u Regionalnom vijeću Karlsruea (Baden-Virtemberg), objašnjava da su ti pritvorenici prvenstveno oni ljudi koji su počinili zločine, ali i drugi – „osoba koja je agresivna u kancelariji službe za imigraciju ili u smeštaju, a isto tako i ljudi koji su pružali otpor prilikom ranijeg neuspjelog pokušaja deportacije“, objašnjava Rel.

Kako bez pasoša utvrditi identitet ljudi?

Problem je i to što samo deset od 16 njemačkih pokrajina ima sopstvene objekte za pritvorenike koji čekaju deportaciju. Oni zato moraju da budu smješteni negdje drugdje. Direktor Državnog ureda za imigraciju u Berlinu, Engelhard Macanke, stalno mora da traži rešenja za taj nedostatak.

Pored toga, postoje značajne prepreke koje stoje na putu pravno ispravnim deportacijama. To često ima veze s nejasnim porijeklom pogođenih. Ako ne mogu ili neće da pokažu pasoš, to postaje teško – što je Macanke već više puta iskusio tokom 30 godina koliko radi u oblasti migracija.

Da li Kurd dolazi iz Turske, Irana ili Sirije?

„Mnoge države nisu etnički homogene“, kaže on i pritom navodi Kurde kao primjer – oni mogu da dođu iz Turske, ali i iz Irana ili Sirije. „Ponekad uopšte nije jasno iz koje zemlje osoba dolazi.“ U takvim slučajevima, od koristi su tzv. tragovi o mogućem identitetu – to mogu da budu dokumenta kao što je vojna knjižica ili vozačka dozvola, ali i izjave svjedoka u postupcima pred njemačkom Saveznom kancelarijom za migracije i izbeglice.

U takvim slučajevima ponekad se obavljaju intervjui u ambasadama pretpostavljenih zemalja porijekla. „Ali na kraju vam je uvijek potrebna zemlja porijekla koja izjavljuje da je spremna da prihvati dotičnu osobu“, objašnjava Macanke šta je tu u stvari ključni problem.

Sve više ljudi odlučuje se da ode dobrovoljno

Prema mišljenju šefa berlinskih imigracionih vlasti, ključ uspeha manje je u deportacijama, a više u dobrovoljnim odlascima. Tu tvrdnju Macanke potkrijepljuje sljedećim brojkama: u 2019, posljednjoj godini prije pandemije korone, oko 6.000 ljudi bez prava boravka dobrovoljno je napustilo glavni grad Njemačke, dok je istovremeno deportovano samo 1.000.

Odnos između dobrovoljnih odlazaka iz Berlina i prisilnih povrataka u zemlje porijekla bio je dakle šest prema jedan. Do kraja ove godine, Macanke očekuje 15.000 dobrovoljnih povratnika i 1.700 deportacija. To bi bilo povećanje na jedanaest prema jedan – skoro dvostruko više od trenutnog odnosa.

Deportacije samo kao posljednje sredstvo?

Njemačka Savezna vlada svesna je gdje treba da usmjeri svoje napore ako želi da zemlju napusti više ljudi bez realnih izgleda za ostanak.

„Želimo bolje da podržimo dobrovoljni povratak jačanjem podsticaja i savetovanja o povratku“, navodi se u koalicionom sporazumu vladajućih.

Ali tu je odmah i sledeća rečenica: „Ako se to ne dogodi dobrovoljno, obavezu odlaska mora da sprovede država.“ To se odnosi na deportacije.