Kankaraš: Prostorni kapaciteti gimnazije “Slobodan Škerović” nedovoljni za izvođenje nastave, raspored još uvijek nije uklopljen

Profesor Matematike u gimnaziji “Slobodan Škerović” Mato Kankaraš saopštio je da su trenutni prostorni kapaciteti gimnazije nedovoljni za izvođenje nastave, i dodao da iz tog razloga raspored još uvijek nije uklopljen.

Saopštenje prenosimo integralno:

“Gimnazija “Slobodan Škerović” u kojoj radim ima žestokih organizacijskih problema kako trenutni prostorni kapaciteti jednostavno nijesu dovoljni za izvođenje nastave. Zbog ovoga mi još ne možemo da uklopimo raspored iako je školska godina uveliko počela. Iako je Podgorica odavno sazrela i za tri gimnazije, “Slobodan Škerović” je jedina javna ustanova ovoga tipa usljed čega ona broji čak 71 odjeljenje (36 u A smjeni i 35 u B smjeni). Ovo znači da vam je potrebno 36 učionica da bi se moglo normalno funkcionisati, pošto se ne možemo uzdati u to da će uvijek neko biti na času fiskulture. Takođe, potreba za učionicama biti uvećana zbog izborne nastave. “Starih” učionica bilo je 28 ( od uč. 3 do uč. 30).

Vještačkom podjelom smo dobili još dvije (11A i 23A). Prenamijenjena su dva izložbena prostora u učionice (G1 i G2), kao depo biblioteke (7A), dok se nastava redovno izvodi i u biblioteci. Na kraju, i ove stiješnje vještačke učionice nijesu bile dovolne te su tri svlačionice pretvorene u učionice (S1, S2 i S3). Od njih, S3 je “ponajbolja” jer ima prozor koji se može otvoriti. U S1 su prozori zakucani, dok S2 mimo vrata nema nikakve otvore na zidovima.

Taj nedostatak je riješen zaljepljivanjem slike prozora na zid kako bismo stekli psihološki utisak da postoji vazduh. Malo je reći koliko su sve te učionice neuslovne. Nema dovoljmo sjedišta za odjeljenje obične veličine, i nema dovoljno prostora da se okači tabla normalnih razmjera. Ja sam u tim učionicama bio više puta primoran da držim dodatnu nastavu, đe broj učenika rijetko da je premašio petoro pa sam se imao ugušiti.

Dakle, ukupno je 37 učionica, što znači da će neko uvijek izvući deblji kraj pa završiti u onaj čemer od učionica-svlačionica đe će jedni sjeđeti preko drugih. Da ne spominjem kako se đaci na ovim nemarom uvode u opasnost kako u slučaju vanredne situacije prilikom evakuacije može zavladati opšti metež i stampedo.

Uvedeni smo u problem đe postoje samo privremena rješenja a da se ne zna koje je nepopularnije od kojega. Mogla bi izborna nastava da se isključivo održava u elektronskom režimu đe je to moguće kako bi se olakšala raspodjela učionica. Slično, Ministarstvo prosvjete, budući da nas je ono uvelo u problem, bi moglo da ustupi prostorije za održavanje nastave. Mogla bi se potražiti neka zgrada u blizini zarad dopune prostornih kapaciteta kao što je recimo kasarna kod Milenijuma đe je nekad bila smještena biblioteka “Radosav Ljumović” dok se nova zgrada ne napravi.

O ovom problemu slao sam više dopisa i Ministarstvu i Inspekciji i Zavodu za školstvo. Odgovori su bili rijetki, i uglavnom su bili neka plitkoumna uvjeravanja da je parcela već određena đe će biti sagrađena ta škola, ili zaricanje na nenadležnosti predmetne institucije. Ni nadzornicu koja je dolazila u školu nije previše interesovao ovaj problem. Konačno sam se obratio i Glavnom gradu kako je ovo jedina opština pored Prijestonice koja ima ovlašćenja da napravi novu gimnaziju na svojoj teritoriji. I dalje ništa ne čujem.

Međutim, u šta će naša Vlada da ulaže novac? U klerikalni projekat pravoslavne gimnazije na Starom Aerodromu, čiji će se profesori finansirati iz istog budžeta kao i ostali prosvjetni radnici umjesto da Mitropolija crnogorsko-primorska SPC preuzme na sebe troškove za vlastiti projekat. Uporedo sa tim postoji projekat privatne gimnazije u Tološima. Postojanje ove dvije ustanove sada stvara dodatni motiv da se priča o izgradnji druge gimnazije u Podgorici gurne pod tepih, jer bi ostali i bez učenika i bez nastavnog kadra.

Perspektive neke radi, profesori pred penzijom u mojoj školi mi govore da su oni slušali priču o izgradnji druge gimnazija kad su počeli raditi u “Slobodan Škerović”. Otad je prošlo 40 punih godina. Eto toliko ova država brine o obrazovanju”.