A đe smo mi ?

Piše: Adnan Čirgić

Dok Crna Gora čeka live prenos ruske invazije na Ukrajinu s TV-a i portala na sopstvenu teritoriju, vicepremijer njene odlazeće Vlade i reklamirani premijer buduće, koordinator svih bezbjednosnih službi, nosilac progresa i pomirenja, predstavnik građanskoga društvenog ustrojstva itd., Dritan Abazović nadomak Podgorice šenluči u društvu budvanskoga gradonačelnika koji je bagerima razgonio crnogorske građane prije pola godine na Cetinju i u društvu onih koji toboš protiv njega organizuju blokade crnogorskih saobraćajnica.

Muzička je pratnja na tome šenluku zavijanje Putinovih Vukova, ono isto zavijanje koje se čulo u noći posljednjih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, kad je Dritan slavio pobjedu. Obrazu mu ne smeta da se naknadno ograđuje od skupa kojem je svojevoljno prisustvovao, kao što pameti ne smeta predstavnicima suverenističkih partija da i dalje snijevaju o oporavku Crne Gore s Dritanom na čelu manjinske Vlade – Vlade u kojoj će biti mjesta za sve osim za suvereniste.

Da je kojim slučajem Dritan bio punoljetan za Miloševićeva vakta, ne bi ga imao kad na rukama nositi Matija Bećković. Unijela bi ga u Miloševićev kabinet Mira Marković jer njegove sposobnosti nijesu imali ni Sejdo Bajramović, Rahman Morina i Fikret Abdić zajedno. (Neka se odmah spreme razni partijski botovi na društvenim mrežama, branioci lika i djela raznih izdajnika i veleizdajnika, neka pišu o potplaćenim “nezavisnim intelektualcima” koji krive Dritana što je bio u društvu onih što pjevaju o tome kako leleču Turci i kukaju bule, što tresu turske kule i basamake jer – zaboga – Dritan nije bio DJ na tome četničkom piru. Bio je samo gost. Po mjestu za trpezom, reklo bi se – počasni.)

Dok miljenik stranih ambasada u Podgorici u restoranu pjeva o oslobođenome srpstvu i o turskim sokacima, na drugome kraju Evrope njegov idol bori se protiv ukrajinskih nacista i pokušava svrgnuti korumpiranu ukrajinsku vlast – kako bi tamo našao nekog Dritana ili Lukašenka, svejedno.

Dok direktorica moskovskoga pozorišta daje ostavku jer ne želi primati platu od masovnoga ubice, direktori naših ustanova ćute.

Oni smijenjeni ćutali su u strahu (za fotelju), ovi novopostavljeni ćute u nadi – da će Putin i Crnu Goru osloboditi kao Ukrajinu. Sramotni muk Univerziteta Crne Gore i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti cijepa vazduh iznad naših glava kao ruske rakete iznad glava naših prijatelja u Ukrajini.

Predśednik CANU ćuti, zna se – ne bavi se dnevnopolitičkim temama. Posljednja vijest na sajtu njegove akademije odnosi se na muzičku kreativnost. Ćuti i rektor Univerziteta Božović jer je on sve ovo najavio na tribini 2015. Kome je muka na youtube-u tražiti to Božovićevo izlaganje, neka prelista izvještaje o ratu u Ukrajini na IN4S-u, glasilu čiji je on osnivač. I toga Božovića za rektora postavio je Dritan – pomoću svoje funkcionerke koja je na čelu Upravnoga odbora i pomoću uslužne ruke crnogorskih potrpežnjaka koji su glasali za njega, ili za njegov program – svejedno.

Ima li danas ikoga kome nije jasno zašto Dritan Abazović nije glasao za ulazak Crne Gore u NATO?! No hoće li se NATO miješati u naše “unutrašnje pitanje” odluči li se balkanski Putin osloniti na uslužne crnogorske ruke, na one koje nije mogao naći u Ukrajini?

Umjesto što procrnogorske i manjinske partije grle praznu nadu koju im šalje Vučić preko Dritana Abazovića, red bi bio da konačno zauzmu državnički stav i jasno ga saopšte i građanima i stranim diplomatama obeznanjenim višegodišnjom propagandom proruskih i prosrpskih partija i medija u Crnoj Gori.