Borba za Mjesto Pored Korita

Dobro jutro! Najgore mi je kad vidim nadgornjavanje i grčevitu borbu oko funkcija – to histerično otimanje za fotelje, koje se obično pokušava zamaskirati kao neka borba za pravo, za pravdu, za narod. A zapravo, u svađama oko korita ljudi pokažu ono najgore u sebi. Što reče jedan mudar čovjek prije neki dan – Crna Gora će moći naprijed tek kad budemo imali dovoljno ljudi koji su finansijski nezavisni.

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Borba za Mjesto Pored Korita

Ako na trenutak zanemarimo deklarativnu lojalnost ideji nezavisne Crne Gore, sve partije u našem parlamentu izgledaju kao da su skrojene po istom kalupu. Taj kalup je model neodvojivosti partije i države. DPS je tu bio proto-partija – partija-model, po kojoj su sve ostale pravljene. Naslijeđe Saveza komunista i KPJ: država kao partija, partija kao država.

Samo što danas, umjesto jedne ili dvije “gladne glave”, imamo dvadeset njih koje treba nahraniti. Sistem nije reformisan, samo je podijeljen u više frakcija. Moć je možda disperzovana, ali je jednako štetna.

Sve se kod nas vrti oko korita. Ako ne donosiš glasove i ne sipaš u silos, ne možeš ni jesti. Možeš imati najbolje ideje, biti stručnjak svjetskog kalibra, ali država te neće prepoznati. Jer naš sistem funkcioniše samo na jednom gorivu – a to su izborni poeni. Ništa drugo nije valuta.

Zato gledamo ove mučne scene po hodnicima institucija, zato vidimo opoziciju koja se skriva i vlast koja kalkuliše u Skupštini. Sve to proističe iz istog, zajedničkog straha – straha da se ne ostane bez pomija. Jer skoro sve u ovoj državi, osim nekoliko hrabrih, zaista samostalnih biznisa, funkcioniše po principu presipanja iz šupljeg u prazno.

Mnoge “privatne” firme nijesu zaista privatne – sav promet im dolazi iz državnih ugovora. I to je suština partitokratske ekonomije. Ne postoji stvarna tržišna utakmica. Ne postoji rizik. Ne postoji nagrada za inovaciju, za trud, za kvalitet.

Tako nastaje skupa država. A skupa država troši mnogo – i stalno traži nove resurse. I u Americi, koju mnogi kritikuju zbog surovog kapitalizma, vidimo kako savez između Ilona Maska i Donalda Trampa puca upravo oko cijene države. Jer, i pored te etikete “kapitalističke džungle”, Sjedinjene Države izdvajaju trilione dolara za socijalna i zdravstvena davanja. Razlika je u tome što u Americi postoji realna ekonomija koja može da iznese taj teret. Kod nas – ne postoji. Ili je barem ne puštamo da se razvije.

I zato imate problem da mobilišete ljude. Teško je organizovati stvaran protest ili bilo kakvu suvislu političku promjenu. Jer je političarima kod nas isplativije da vas kupe nekim sitnim zaposlenjem, sinekurom, nego da sprovode politiku koja bi popravila život za većinu građana. Zašto? Zato što većina glasa na osnovu svojih uskih interesa.

A u Crnoj Gori kolektivni interes nije zbir pojedinačnih interesa. Naprotiv. Ljudi manje brinu o vodi, putu, školi, parku – više ih zanima da dobiju posao “na neodređeno”, đe im niko neće smetati i gdje neće morati mnogo da rade.

Sve dok je tako, dok ne naučimo da rizikujemo i ne napustimo zonu lažnog komfora, dotle ćemo kao društvo stagnirati. I ne samo stagnirati – nego lagano, ali sigurno propadati. A zajedno s nama, propadaće i ideja Crne Gore kao funkcionalne, moderne, slobodne države.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.