Prije nekoliko dana podigla se buka oko toga što su ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i generalni direktor Direktorata za zaštitu i spašavanje Miodrag Bešović, nekadašnji šef marketinga u Novoj srpskoj demokratiji, ljubili ruku Joanikiju.
Iako je scena nosila izvjesnu količinu transfera blama, ili krindža, što bi rekli stari, meni to nije bio njen najproblematičniji dio. Ljudi imaju pravo na svoju vjeru, imaju pravo i da je javno manifestuju, pa čak i onda kada to nama izgleda prećerano, neukusno ili nedostojno funkcije koju obavljaju.
Što je meni bilo mnogo zanimljivije je to što su obojica bili u uniformama MUP-a. Tačnije majicama sa prezimenima, zastavama i velikim natpisom MUP na leđima. I to važnije celivanja ruke i od naših ličnih odnosa prema Joanikiju, srpskoj crkvi ili religiji uopšte. Dolazimo do pitanja kako ljudi koji politički upravljaju državnim aparatom razumiju sopstvenu ulogu.
Civilna kontrola policije, vojske i drugih djelova represivnog aparata jedna je od osnovnih tekovina savremenih demokratija. Njena suština nije samo u tome da se na vrhu ministarstva nalazi čovjek koji nije profesionalni policajac ili vojnik. Ideja je da politički izabrani civil treba da kontroliše aparat sile u ime građana, a ne da se sa njim identifikuje.
Ministar nije policajac i vojnik, nego njihov politički pretpostavljeni upravo zato što dolazi iz drugog univerzuma. Njegov posao je da određuje politiku, snosi političku odgovornost, kontroliše zakonitost rada sistema i odgovara parlamentu i javnosti. Policajci nose uniformu i izvršavaju ovlašćenja koja im daje zakon. Ministar treba da stoji iznad tog operativnog lanca i da ga kontroliše.
Uniforme nisu samo komadi odjeće, već simbol ovlašćenja države. Policijska uniforma znači da čovjek koji je nosi pripada profesionalnoj službi kojoj smo kao društvo povjerili posebna prava koja ostali građani nemaju. Policajac može nekoga da zaustavi, legitimiše, ograniči mu kretanje, upotrijebi sredstva prinude i, u krajnjim okolnostima, silu. Zbog toga uz uniformu dolaze obuka, hijerarhija, disciplina i odgovornost.
Naravno, neće demokratija pasti zato što je ministar jednom navukao jaknu sa oznakama službe. Ne postoji univerzalni demokratski pravilnik koji kaže da ministar ne smije obući uniformu tokom požara, poplave, vježbe ili posjete jedinicama. Problem nije u tom komadu poliestera nego u političkoj kulturi koju takav gest otkriva.
U konsolidovanim demokratijama veoma se pažljivo njeguje razlika između civilnog političkog autoriteta i profesionalnog aparata sile. Nije slučajno što ministri odbrane u takvim sistemima, čak i kada su nekada bili vojnici, kao ministri nastupaju kao civili. Uniforma pripada službi. Politička funkcija pripada demokratskoj vlasti koja tu službu kontroliše.
U autokratskim i poluautokratskim političkim kulturama stvari izgledaju drugačije. Tamo političari vole uniforme. Predsjednici postaju maršali. Ministri dobijaju počasne činove. Partijski funkcioneri se fotografišu sa oružjem, vojnicima i specijalcima. Uniforma je više kostim čiji je zadatak da političaru pozajmi nešto autoriteta, snage i ozbiljnosti institucije koju je privremeno dobio na upravljanje.
Neki političari imaju infantilnu fascinaciju uniformom. Posebno je prisutna među ljudima koji nikada nijesu bili ni vojnici ni policajci, niti su karijeru proveli u službama koje tu uniformu nose. Ljudi koji dobiju političku funkciju, pojavljuje se potreba da navuku uniformu, stave kačket, obiđu jedinicu, uhvate pušku, sjednu u oklopno vozilo ili se fotografišu okruženi ljudima koji su svoj profesionalni autoritet sticali godinama.
Čovjek može postati ministar zato što ga je njegova partija delegirala, zato što je koalicioni dogovor tako ispao ili zato što je predsjednik stranke procijenio da mu pripada određeni resor. Iza uniforme stoje godine službe, obuke, iskustva i profesionalne odgovornosti. Vatrogasac je nosi zato što ulazi u vatru. Policajac zato što izlazi na ulicu kada niko drugi neće. Vojnik zato što je prihvatio profesiju u kojoj država od njega, u krajnjoj liniji, može tražiti i da rizikuje život. Ministar ništa od toga nije uradio činjenicom da je voljom Alekse Bečića ili bilo kog drugog lidera stranke postao ministar.
Kao kada dijete obuče očevu uniformu i nekoliko minuta zamišlja da je postalo ono što uniforma predstavlja. To mi je nekako ponašanje za Vulina, a ne za Šaranovića, za kojeg, i pored svih razlika, smatram da nije Vulinov nivo.
(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
Dogodine u Prizrenu.
Obrati paznju…..nemam kad.
A dobro, htio je da provuče da je sada i policija srbijanska kao što je i crkva srbijanska i dobije manji blagoslov pred izbore, a i da im ne brane više okupljanje pred hramom. Toga tipa nešto. I odbljesak, kao da ništa nije bilo. “Vrati se normalnom životu”.
Samo Šaranović i Peđa Bošković
Kakve veze ima ljubljenje ruke crkvenog poglavara sa time da ministar koji je civil ne treba da nosi policijsku uniformu ili neki njen dio?Zasto se iz pojedinih krugova svako zalaganje za neke demokratske principe svede na to da je problem u Srbima i SPC?Autor je u dijelu teksta bas lijepo opisao ludilo komunusticke Jugoslavije,sa pricom o marsalima i opsjednutosti sa uniformama.Bas cudno a postavljate im spomenike po Podgorici.
Ime moje dok bi Maršala bi i srba i to prilično.Nesta Maršal srbi se smanjiše u promile.Ko visoko leti pada baš brzo.Sad se krstite i lijevom rukom svejedno ne radi bog zvani sv. Sava.Licemjerno prozivat komuniste koji opismeniše narod a ljude učinješe sa 2 noge.Dođe sekta sad je narod na sve 4.Stoka grdna.
E blago tebi kako ti je sa takvom glavom lako odmoriti,ime moje.Koliko nista ne znas poredis sv.Savu sa Bogom.
Pa vi ga vise postujete no Hrista. Etnofiletizam eto koliko ti znas.
Postoji uredba o nacinu nosenja uniforme koja precizira izgled uniforme i oznake zvanja shodno policijskom cinu. Ministar nema cin. Nije policajac. On je politicka figura. Trebao je prvi policajac pored njega da ga uhapsi. Ili natjera da je skine. Realno. Becicu bi se to svidjelo.
Mora da je otac ministra bio ponosan na sina, onako savijene kičme dok je ljubio ruke mantijaša.
Potpuno je neprimjereno da plliticar ljubi ruku svesteniku u 21 vijeku.To je vise primjereno 15 vijeku.Ovako nesto je na zapadu vise bjekova nezamidlivo a Crna Gora hoce da bude fio zapada, zapadnjaci mogu samo da se smiju ovom zaostalom obicaju.
Svi predstavnici države kao civilna lica naravno da imaju pravo na svoju slobodu pa i rukoljubkoga hoće ali ako nosiš obeljenje na sebi( bilo uniforma,majica) službe države koju predstavljaju,nemaš pravo- jer svi mi građani plaćamo javne službe.
Pusti ministre gledam im one uniforme policije komunalne ono crno nešto ka Treći rajh svudje po svijetu policija komunalci nose svihetle boje da bi delovali pristupacniji gradjaninu odje ka kakve paravojne jedinice
Popovi ne treba da tule pozare ali da ih ne zažižu ! Kao ni politicari! Odakle ministrima uniforme, ko im je kupio i od cijih para kad to njima ne treba!?
U Americi, koju autor toliko, po meni sa razlogom hvali, zaklinjanje na bibliju, kuran, toru ili obično ateističko zaklinjanje je pravo svake osobe, bilo u uniformi ili ne. I nikome nije blam ili što bi autor rekao krindž. Lično sam ateista, ali mi apsolutno ne smeta kako bilo ko upražnjava svoju veru. Što se mene tiče, mogu da skaču i na jednoj nozi ako ih to duhovno ispunjava.
Ministar ne bi smio da cjeliva popovske šape ni u civilu ni u slobodno vrijeme.
#čak i da se radi o istinski vjerskoj organizaciji pa još i domaćoj,crnogorskoj,što crkva Srbije🔞☠️ definitivno nije.Ni jedno ni drugo.
#Ministar predstavlja državu,državni aparat,u svako doba i imenom i prezimenom,svojom ličnošću.
“U autokratskim i poluautokratskim političkim kulturama stvari izgledaju drugačije.”
Ima politicara iz demokratskih i neautokratskih zemalja koji vole da obuku uniformu iz nekog razloga. Britanski politicari, od Margaret Tacer pa do Starmera, su se slikali u uniformi na tenku. Patetika teska.
Njihovi običaji su ljubljenje ruke, skuta i papuča. Treba ga kazniti za neposlušnost jer nije običaj ispratio do kraja. A ovim običajem oni čuvaju snajperiste iz crkve koji su vojnu uniformu zamijenili mantijom. Umjesto da policija hapsi, ona ljubi papuče popu. Sve ih treba pohapsiti posle promjene vlasti za ponižavanja i što kriju zločince.
znači ti bi hapsio monahe, hokaje
Lazne monahe koji se predstavljaju popovima. Bolje ti da provjeriš koji te snajperista krstio jer nije zavrsio Bogosloviju nego vojnu obuku na ratištu u Bosni. Pročitaj knjigu Monah Hokaj od Vuka Draškovica ( ispovjest Simona Olujica ) pa ces sam zaključiti ko su popovi SPC.
Gore njima treba