Ko je Oslobodio Budvu 1918. Godine?

Dobro jutro! I Nikola Jovanović se u subotu upisao u niz gradonačelnika koji su položili cvijeće na ploči koja krivotvori istoriju nakon Prvog svjetskog rata i aneksiju Crne Gore od Srbije. Paradoks sa kojim živimo je taj da se okupaciona srpska vojska 1918. godine, spletom laži, propagande i revizije istorije, danas od dobrog dijela ljudi smatra za oslobodioce. Ako je srpska vojska 1918. godine oslobodila Budvu, od koga je to oslobodila, koliko je trajala ta bitka i koliko je ljudi u njoj stradalo?

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici.

Ko je Oslobodio Budvu 1918. Godine?

Dok Nikola Jovanović postavlja vijence “oslobodilačkoj srpskoj vojsci”, Petar Odžić i Nikola Zirojević – koji su sa njime početkom ove godine “oslobodili” Budvu – ćute. Ćute, kao što ćute i oko Slovenske plaže. Zamislite da vršite vlast u gradu i ćutite oko najvažnijih tema za taj grad, i po cijeli dan na tviteru vodite ratove sa Vasilijem Čarapićem i Tarikom Turkovićem. Ćuti i Blažo Rađenović, koji je dok je bio u Liberalnoj partiji, tražio da se ta ploča ukloni. A prije samo 5 godina, kad je ta priča bila aktuelna, i kada se na tenzijama valjalo okoristiti, SDP i SD su bili glasni oko ploče. Onda kad su oni i Milo Božović bili na suprotnim stranama. Sad su zajedno, pa identitetske priče treba da su u drugom planu.

Ali kad se malo udaljimo od dnevne politike, i damo istoričarima da se pozabave ovom temom, onda možda zbilja otkrijemo što se tih godina dešavalo u Budvi. Budvu je tokom Prvog svjetskog rata i to na njenom samom početku, oslobodila crnogorska vojska, koja je uspostavila front u Grblju. U starom gradu se tada zavijorio crveni crnogorski barjak, a na katoličkoj crkvi hrvatska šahovnica. Ovo znamo iz zapisa iz dnevnika Budvanina Pavla Mikule:

“16.08.1914. Na 3 1/2 sata podigla se crnogorska zastava na tvrđavi, sv. Trojici, Sanitetu (Lučki ured), a na katoličkom zvoniku hrvatska (vjerojatno po nalogu – kaže pisac). Na kućama Duletić i Čalak podignute su crnogorske zastave. Pobjeda je telefonom javljena kralju Nikoli, koji je zahvalio Zenoviću i Serzentiću. Istodobno je izvješena državna zastava Crne Gore (crveni fond s bijelim rubom, a u sredini žuti orao). Zastava je u crkvi blagoslovljena. Govorilo se o Slavenstvu, plesalo kolo, slavilo”.

Posebno je interesantna priča o crnogorskom barjaku koji su Budvani ponosno nosili od Budve do probijanja Solunskog fronta, đe su odbili da se stave pod srpsku komandu.

Budvanin Marko Ivanović piše:

“U tim borbama Vukac Krstićev Ivanović, je nosilac barjaka Petra I, i on je čuvan u selu Ivanovići sve do 1914. godine”.

I dalje: “Na početku rata iz strateških razloga Austrougarska napušta Primorje od Bara do Boke Kotorske avgusta 1914. godine. Tada Maini sa ostalim Primorcima, nakon zajedničkog dogovora na Obzovici (bilo ih je oko 1.000 po kazivanju Špira Anđusa) odlaze i dobijaju na Cetinju oružje, većinom puške „Mauzerke“ i po 100 metaka. Ivanovići na Cetinju predaju barjak Vukca Ivanovića nošen u borbama protiv Francuza 1806. godine, te dobivaju novi barjak kralja Nikole. Zatim se formira Dobrovoljački bataljon od dobrovoljaca Paštrovića, Maina i Donjogrbljana, koji ulazi u sastav Crnogorsko-Primorske brigade u Lovćenskom odredu u Grblju, a njegov barjaktar je Krsto Jovov Ivanović iz Maina”.

Malo dalje nastavlja: Dolaskom na Krf ukupno 1528 primorskih, crnogorskih i hercegovačkih dobrovoljaca uz prisustvo visokih francuskih oficira, krajem februara 1916, ovako se opredjeljuju za dalje ratovanje: 179 prilaze Srpskoj komandi, 1099 prilaze Francuzima, dok njih 250 neće ni pod srpsku niti pod francusku komandu. Maini i Brajići su se izjasnili svi za Francuze, kao i većina ostalih Primoraca. U Solunu je maja 1916. formiran Prvi crnogorski bataljon od dobrovoljaca koji su prišli pod komandom Francuza na Krfu. Nad ovim bataljonom se zavijorio crnogorski krstaš koji je nosio dobrovoljac Krsto Ivanović od Budve. Bataljon će nekoliko mjeseci voditi teške i krvave borbe protiv bugarske vojske na Solunskom frontu. Vijući se barjak na jednom šancu na Lerinskom polju, bugarski vojnici jašući na brzoj konjici sa isukanim sabljama i pucnjavom, pokušavaju da ga zarobe. Vidjevši to, dobrovoljci se koncentrišu oko barjaka i svojim oružjem odbijaju napadače uz teško ranjavanje barjaktara od koje će rane postati vojni invalid.

No, kako borci ovog bataljona nijesu htjeli da se bore pod drugim imenom osim crnogorskim, to će ovaj nukleus pokušaja obnove crnogorske vojske biti uklonjen sa Soluna, a njegovi borci dospjeće u zarobljeničke logore. Mnogi od njih će nakon potpisivanja izjave u prvoj polovini 1918. o služenju u srpskoj vojsci, biti raspoređeni u njihove jedinice i učestvovati sa njima u proboju Solunskog fronta”.

“Nakon rasformiranja crnogorskog bataljona u Solunu 1916. godine, Krsto je sakrivao krstaš u njedrima, a sa sobom je nosio jednu srpsku zastavu koju bi pokazivao zlobnicima umjesto skrivenog krstaša. Poslije rata barjak je čuvan u škrinji Krstove porodične kuće, sa njime će biti pokriven njegov pokojnički odar 1954. godine i ponovo je vraćen u škrinju. Nakon obnove državnosti 2006. godine predat je Muzeju Budve u kome se čuva ova crnogorska svetinja – jedini Crnogorski barjak na Solunskom frontu”.

Eto, Marku vječno hvala na ovome što je ostavio uspomenu na svoje pretke. Neki drugi danas pričaju kako Boka i Budva nikad prije 1945. nisu bile dio Crne Gore, podgrijevajući stare podjele, koje su podgrijevali onda kada je trebalo razgraditi crnogorsku državu i crnogorski identitet, i svesti ga na par plemena oko Cetinja.

Džabe Jovanović pušta SDP da okači zastave za 21. maj, kada i dalje podgrijeva propagandu da je srpska vojska oslobodila Budvu. Srpska vojska nije 1918. oslobodila ni Budvu ni Crnu Goru, nego ju je okupirala. To je jedina istina, koju neće i ne može izbrisati niko. Sve dok je svjedoka, njhovih sjećanja, zapisa i njih0vih potomaka. Kad se već na političare ne možemo osloniti.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.