Ratko Mladić i Crna Gora

Umro je Ratko Mladić. Ratni zločinac. Produkt JNA i komunističkog sistema, kasnije preseljen u četnički poduhvat. Aparatčik, prosječni oficir nižeg ranga koji je u ratu dočekao svojih pet minuta.

Od prvih snimljenih razgovora sa generalom Uzelcem, kad su udarali po Dalmaciji, pa do posljednjih sa Miloševićem, jasno se može nazrijeti psihološki profil jednog seoskog đilkoša i egomanijaka koji je sebe ubijedio da je došlo vrijeme da se po Bosni sveti „Turcima“ — strijeljanjem golorukih Bošnjaka u Srebrenici i granatiranjem civila u Sarajevu.

Ona tijela na Markalama, one ruke u Srebrenici, sve će to na njegovu dušu.

Ali neka to sad vidi sa Bogom.

Mene više interesuje kako se mi odnosimo prema njemu.

Međunarodna pravda je, u tom smislu, zakazala. Kažnjavanje i oslobađanje ratnih zločinaca nije proizvelo nikakve kaskadne moralne posljedice kakve su zamišljali arhitekte međunarodnog krivičnog prava. Ono što je Nirnberg proizveo zajedno sa okupacijom, denacifikacijom i dubokom transformacijom njemačkog društva, nikada se nije desilo na prostoru bivše Jugoslavije.

Gotovo svaki viđeniji ratni zločinac koji je imao dovoljno harizme dočekan je ovacijama i veličanstvenim dočecima. Živi poput Darija Kordića ili Vojislava Šešelja, poluživi poput Nebojše Pavkovića, ili mrtvi poput Miloševića i sada Mladića.

Ali ipak postoji razlika.

Srbija pod Tadićem nije pružala državnu logistiku takvim dočecima. Hrvatska nije sponzorisala doček Kordića. Ni Koštunica nije dozvolio da se od Miloševićeve sahrane napravi državna počast, nego su morali da uskaču Radikali.

Vučić je taj odnos promijenio već sa Vladimirom Lazarevićem čijem su dočeku prisustvovali viđeniji ministri.

Sada Informer najavljuje da će Mladić biti sahranjen uz državne i vojne počasti. Vučić, naravno, mudro ćuti i pazi da ne nagazi crvenu liniju. Priča o humanosti, porodici, bolesti i pravu na sahranu. Ali dobro pamtimo čovjeka koji je svojevremeno lijepio naljepnice „Bulevar Ratka Mladića“ preko imena Zorana Đinđića.

Ni Andrija Mandić nije blesav.

Nema više „srpski heroj“. Sad ide „saučešće porodici“.

Ostatak države ćuti.

Naučili su da trpe dok misle da se tove sa podgoričkoga korita. Ako riljaju sa beogradskog, mogu da se opušte i žale za „herojem“. Otuda pjesme Milana Kneževića i osmrtnice Vladislava Dajkovića.

Čeka se još riječ Crkve Srbije.

U Republici Srpskoj najavljuje se trodnevna žalost. Nema mnogo onih koji će se osvrnuti na zločin. U Srbiji je situacija ipak nešto drugačija. Tamo još postoji mali, ali vidljiv broj ljudi koji razumiju težinu onoga što se dogodilo i odbijaju da od osuđenog ratnog zločinca prave nacionalni simbol. Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući Srebrenicu i opsadu Sarajeva.

Ovđe kod nas je možda za nijansu bolje i od Srbije.

IN4S se rasplamsao.

Isto i Borba.

Žale za herojem.

Treba samo ispratiti hoće li im nova ambasadorka Francuske davati intervjue kao i prošla. I odlikovati osnivače.

Hoće li se Marta Kos i Johan Satler i dalje grliti sa Mandićem kao da se ništa ne dešava.

Hoćemo li nastaviti da zatvaramo oči pred činjenicom da se kulturni kod Crne Gore mijenja i da je revizija i relativizacija istorije — i ove bliže i one dalje — u punom zamahu.

Mladić i njegove čokolade, betonski tegovi i ona kičasta muštikla urezani su u svijest nas koji smo tada bili đeca, a danas imamo četrdeset i kusur godina.

Oni koji dolaze poslije nas nemaju čega da se sjećaju.

Oni će slušati.

Od novinara. Od političara. Od crkvenih velikodostojnika. U hramovima, kroz propovijedi. U školama, od kadrova koje je proizvela politika Vesne Bratić. U kinima i na scenama, od tipova poput Slaviše Čurovića.

Zato se ne treba čuditi komentarima i koroti po crnogorskim društvenim mrežama.

Ne treba se čuditi ni ako na sahranu u Beograd ode gomila ljudi iz Crne Gore.

Neki možda i pješke.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)