Šta je Crnoj Gori islam?

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Kada je Aleksandar Vučić iznio tvrdnuju da je ubica Alija Balijagić – koji buca slaninu a svijetom hodi noseći bocu rakije, iz koje nazdravlja svima koje sretne, od lovaca do vukova i međeda – zapravo radikalizovani „islamski ekstremista“, svakome je moralo biti jasno da počinje još jedna false flag operacija srpskih tajnih službi u Crnoj Gori.

I dok dlanom o dlan, eto vam u ponosnoj zemlji Njegoševoj protesta zbog izgradnje džamija i poruka da se muslimanima ubuduće neće dozvoliti da klanjaju. Ta je poruka saopštena tokom blokade mosta, za koju je jasno da je bila pokazna vježba za pravu stvar – za barikade, ako zatreba. Saopštena je ta poruka, doduše, pećinskom retorikom, jer gospodin govornik nije savladao govor, niti mu je govor potreban da izrazi ono što on misli, odnosno ono što on misli da misli.  Bilo je jasno što pokušava reći: da su sad nove okolnosti, novo doba novih pobjednika, te da muslimani što su zidali i klanjali u Crnoj Gori  – ozidali su i naklanjali su. Najvažnije je sljedeće: onaj koji je odabran da govori ispred onih koji su blokirali most ponovio je Vučićevu tvrdnju i najavio otpor „islamskom ekstremizmu“.

Ako tvrdite da su svi ljudi, sve nacije i sve vjere u Crnoj Gori jednake i zaštićene ustavom, te da kod nas nema ni vjerske ni nacionalne diskriminacije, imam za vas pitanje: šta mislite koliko bi na slobodi ostao čovjek koji bi poručio da se neće više po Crnoj Gori pravoslavci krstiti i dizati crkve? Mislim, ono: svi su jednaki, zar ne?

Ovdje je, međutim, ključno drugo pitanje. Ono iz naslova. Dakle: šta je Crnoj Gori islam?

Da vam odmah kažem šta nije. A nije ono kako ga definiše Mandićeva ideja „tradicionalne“, pod čime vojvoda-spiker misli: pravoslavne Crne Gore.

Mandićev koncept „povratka njegoševskoj Crnoj Gori“ je ne samo antiislamski, nego i anticrnogorski i, što je najvažnije, anticivilizacijski. On podrazumijeva povratak na stanje u kojem je islam u Crnoj Gori strano tijelo, koje treba odstraniti. Ideja o „čistoj, izvornoj kulturi“ je praktični poziv na asimilaciju i etničko čišćenje. Ta ideja podrazumijeva da postoji nešto što „prlja“ izvornu kulturu. Prljavo je da se čisti. Međutim: ne postoji čista kultura, niti nulto, „prirodno“ stanje kulture i identiteta. Ono što je u jednom trenutku strani uticaj, u sljedećem je integralni dio našeg identiteta. To je razlika između plemena i civilizacije. Kada poziva na povratak „njegoševske“ Crne Gore, Mandić dobro zna da poziva na stanje odbrane od islama i na Crnu Goru kao vojnu utvrdu pod punom borbenom gotovošću.

Islam u Crnoj Gori nije nikakvo strano tijelo, koje će nekad biti tolerisano a nekad napadnuto. Ne: islam je, nakon svih ovih vjekova od traumatičnog susreta Crne Gore sa njim, sastavni dio crnogorskog identiteta. Islam je značajno obogatio crnogorsku kulturu – na milion i jedan način. Operacija „odstranjenja“ islama iz identitetskog tijela Crne Gore može biti samo nasilna – oni koji maštaju o tome morali bi to znati.

Ako Crna Gora doista misli biti multikulturalna, to podrazumijeva melting pot vjerskih i nacionalnih tradicija. Ono što danas u Crnoj Gori imamo je njemački koncept Leitkultur, dominantne kulture, kojoj se došljaci imaju prilagoditi.

Ali crnogorski muslimani nisu došljaci. Nego su svoji na svome. A vrijeme kada su se oni morali prilagođavati jednom zauvijek mora ostati iza nas.

Vrlo je jednostavno, dragi moji: sva prava svima. Ne prava manjini onda kada to odluči većina, kako joj se ćefne. Nego sva prava svima, uvijek. Ako je Crna Gora doista građanska, onda u njoj nema manjine i većine. Ima samo građana. Koji su po svemu jednaki.

Za kraj. Posebna je vrsta političkog sljepila ne vidjeti, ili se pretvarati da ne vidiš, kako beogradski narativ o Crnoj Gori i Crnogorcima, koji ovdje sprovode partije na vlasti i najmoćnija institucija u državi, SPC, sadrži brojne elemente antisemitske propagande, koje prate tvrdnje najsličnije optužnici koju je srpski nacionalizam ispisao protiv muslimana, Bošnjaka. Rezultat te optužnice je, između ostalog, i genocid u Srebrenici.

U tom narativu, krivica Crnogoraca, kao i Bošnjaka, nije rasna, nije onakva kakvu je nacizam pripisao Jevrejima: jer i jedni i drugi su, tvrdi se, “srpskog roda”. Njihov grijeh je izdaja i prevjera: napuštanje jednog, “izvornog srpskog” identiteta i prihvatanje drugog.

Narativ ide ovako: Crna Gora je srpska zemlja. U njoj žive Srbi.

Dio tih Srba izvršio je izdaju time što su prihvatili islam i postali Bošnjaci. Njih je mitropolit Amfilohije definisao kao lažne ljude lažne vjere. Drugi dio crnogorskih Srba je, kaže dalje rečeni narativ, izvršio izdaju time što je, uz pomoć komunista, formirao crnogorsku naciju. Za Crnogorce, koji su najbrojnija etnička grupa u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije tvrdio je da su “komunistički nakot ili kopile”.

Crnogorci su, kaže dalje Narativ, izdali tradiciju i vlastite pretke. Oni su, tvrdi se, izdali i Njegoša. U Crnoj Gori, u kojoj je Njegošev “Gorski vijenac” svojevrsna sveta knjiga, vjerovatno uticajnija čak i od Biblije, optužba “Izdali ste Njegoša” ima snagu optužbe “Izdali ste Hrista” – one koja je bila upućena Jevrejima.

Crnogorci su, kaže dalje optužni narativ, baš kao i Bošnjaci, ne samo izdajnici nacije, nego i izdajnici vjere: oni su, tvrdi se, izdali pravoslavlje. Crnogorci su, kaže dalje optužnica, naumili da “crkvi otimaju hramove” i da u njima otvaraju hotele i tržne centre – dakle da u ime novca, koji je, to je antisemitski standard, “Bog Jevreja”, ali i Crnogoraca, opogane sveta mjesta. Crnogorski politički lideri su šverceri, tajkuni, kapitalisti, kriminalci, finansijski špekulanti, krvopije koje pljačkaju narod. Oni su oteli vlast: lažirali su referendum za nezavisnost, pokrali svake izbore. Vlast i Crnogorci su uzurpatori i skrnavitelji “tradicionalne”, “njegoševske” Crne Gore. Oni su, osim toga, kako nije propuštao istaći mitropolit Amfilohije, komunisti i bezbožnici. Sve su to iznimno ozbiljne optužbe, sračunate da uznemire građane Crne Gore i izazovu mržnju. U pitanju nije tek hate speech. Ne tek govor, nego mnogo više od toga: narativ mržnje.

Takva ideologija nužno vodi ka iskazima koje smo čuli tokom blokade mosta. A vodi, uzgred, i ka stvarima koje su mnogo strašnije, a nužno slijede iz rečene retorike. Jer narativ ne samo da slijedi, nego i proizvodi stvarnost. Nakon što normalizujete ekstremističku priču, sljedeći korak je njeno ostvarenje.

Najlakše je stvari gurati pod tepih i mene čerečiti po opskurnim portalima i društvenim mrežama. Unosno je ponavljati fraze koje ne znače ništa: one o „građanskoj“, „multikulti“ Crnoj Gori.

Odgovorno i slobodno ljudsko biće uradiće drugačije. Potražiće strukture mržnje u tradiciji, istoriji i kulturi. Pa će ih pokušati reinterpretirati i rekontekstualizovati tako da njihovo maligno djelovanje bude umanjeno. To ima svoju cijenu. Koju rado plaćam.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)