Trampov čovjek lije suze nad Tačijem. Evo zašto to nije iznenađenje

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Albanske političke elite su nakon presude Hašimu Tačiju odlučile da se ponašaju kao one srpske. Ukratko: kad Hag osudi neprijateljeve vojnike, Hag je odličan. Kad osudi njihove – treba ga spaliti.

Daleko od toga da je to jedino što danas spaja srpsku i albansku politiku…

Sjećate li se Ričarda Grenela?

Čovjek je bio specijalni Trampov izaslanik za Balkan. U najkraćem: njegov posao je bio da na Balkanu napravi što više štete Evropskoj uniji.

Sa Grenelom se u „srdačnom razgovoru“ sastajao Andrija Mandić. Evo: https://rtcg.me/vijesti/politika/790524/mandic-sa-grenelom-u-narednoj-godini-imacemo-mnogo-dobrih-vijesti-za-gradjane-crne-gore.html

Sastajao se sa Trampovim povjerenikom i ministar Krapović. Grenel je divanio i sa Kneževićem. I super im je bilo. Ukratko: srpski političari obožavali su Grenela. Aleksandar Vučić nazvao ga je „istinskim prijateljem Srbije“ i kao takvog ga odlikovao Ordenom srpske zastave prvog stepena.

A šta veli nosilac srpskog odlikovanja za presudu Tačiju? Veli: „Presuda Haškog suda Hashimu Thaciju za rat koji se vodio prije 25 godina je skandalozna. Niko nije siguran pred tim međunarodnim sudovima, gdje akademske elite donose političke odluke. Ta tri suca i američki tužitelj ljevičarski su luđaci. Očito nisu slušali savjetnike Billa Clintona, koji su jasno dali do znanja da Thaci nije vodio rat.

Švicarski sudija Guenael Mettraux bio je stvarni vođa, zanemarujući pravna pitanja i umjesto toga priklanjajući se politici Jacka Smitha. Svim tim sudovima treba odmah ukinuti finansiranje. Ministarstvo pravosuđa SAD i američki državni tužilac Todd Blanche trebali bi brzo reagirati. Amerikanci plaćaju te politički motivirane progone i tome se mora stati na kraj. Albin Kurti također mora brzo djelovati kako bi raspustio taj strani sud. Zastupnici u parlamentu trebali bi sarađivati s Kurtijem kako bi se to ostvarilo. Kosovu ne treba sud u Nizozemskoj”.

Eno vam sve to na x-u.

Grenelova pozicija je tek prividno iznenađujuća, kao što je tek prividno paradoksalno da takvu izjavu daje političar poznat po prosrpskim stavovima.

Zašto?

Da to saopštimo jednostavno, nizom prostih iskaza.

SAD je danas ono za što su prethodne američke administracije skovale termin “rogue state” – odmetnička država. Od čega odmetnuta? Od međunarodnog poretka.

Sam blaženopočivši međunarodni poredak je i bio skovan po mjeri SAD, tako da maksimalizuje njene interese i pokornim drži ostatak svijeta. Ali sada više ni takav poredak ne odgovara Imperiji. Danas imperija koristi golu silu i neprijateljski se odnosi prema svakom, ma kako ciničnom, ostatku negdašnjeg međunarodnog prava.

Sud u Hagu dio je međunarodnog prava i poretka. Zločini američke vojske nikada i nisu potpadali pod ingerenciju međunarodnog prava. Da jesu, jer ratni zločini ne zastarjevaju, Americi bi se sudilo i za Drezden i za Hirošimu i Nagasaki, kao i za bezbroj ratnih zločina koje je ta zemlja počinila od 1945. naovamo.

To, dakle, nije korijen američke netrpeljivosti prema Hagu. Korijen su ratni zločini Izraela, koje je SAD odlučna da po svaku cijenu zaštiti.

Sve što slabi Hag, pa bio to i bijes Albanaca, u američkom je interesu.

U svom jučerašnjem govoru predsjednica Evropske komisije von der Leyen je saopštila da Evropa više ne može biti čuvar starog međunarodnog poretka jer je taj svijet nepovratno nestao. Linije fronta za “novi svjetski poredak temeljen na moći” ubrzano se iscrtavaju, dodala je.

Dakle: vladavina moći umjesto vladavine prava. Sad, ruku na srce, “vladavina prava” nikada i nije značila ništa drugo nego vladavinu moći, jer je, ako niste obrazovani u Diznilendu, svakome moralo biti jasno da je pravo sluga moći. Pravo je toljaga moći. Ali je pravo odveć sporo za nove potrebe Imperije: stoga ga je ona zamijenila istinskom toljagom.

Novi poredak donosi nove politike. Tako je Amerika Srbiju izabrala za svog “strateškog partnera” na Balkanu, što je dakako eufemizam za riječ “vazal”. To su bili Albanci, to postaju Srbi. Presuda Tačiju simbolički funkcioniše kao smjena straže, kao primopredaja štafete. Mandićeva prozapadna politika, njegov takozvani “novi srpski odgovor”, rezultat je tog shifta, koji je donio nadu da velikodržavni projekat može biti ostvaren uz podršku zapada, umjesto uz njegovo protivljenje. I najednom je opala ljubav prema Rusiji. U koju više ne ide ni Knežević, nego svoj posao pokušava završiti u Americi.

Imajući u vidu istoriju američkih saveznika koji su – ne svojom voljom – postali američki neprijatelji, građani Kosova mogu biti sretni ako se njihova ljubav sa Amerikom ne završi tako što će ih ova bombardovati – i to nije sarkazam, nego geopolitički realizam.

Iz pozicije Imperije, situacija na Balkanu je savršena: kontrolišu dva velikodržavna nacionalizma koji se bore za njenu naklonost i Balkan drže u stanju permanentne potencijalne nestabilnosti. To garantuje apsolutnu poslušnost oba vazala.

Zahvaljujući isključivo Evropskoj uniji, a ne bilo čemu što dolazi iz same Crne Gore, situacija kod nas, u perspektivi pridruženja EU, djeluje dobro. Ali to dobro, ukoliko do pridruženja ipak ne dođe, preko noći može postati užasno.

Za razliku od srpske i albanske političke elite, koje su svjesne promjene koja se odvija i pokušavaju se prilagoditi, crnogorska politička elita djeluje kao apsolutno nesvjesna bilo čega osim opasnosti da završi u zatvoru, zbog čega je bezuslovno i apsolutno kooperativna i poslušna. Crnogorska nacija već godinama djeluje kao otjelovljenje kolektivno nesvjesnog – ili, ako hoćete, kolektivne bezsvijesti.

Crnogorci nisu akter, a akter nisu zato što nisu problem: crnogorska elita na sve pristaje, nema nikakve zahtjeve i za ništa se ne zalaže – da parafraziram izjavu Fikreta Abdića nakon što je njegova paravojska do nogu potučena.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)